AMERIKA U NOVOM SVIJETU

Kraj novog svjetskog poretka

Pripajanje Krima Rusiji predstavlja okončanje 25-godišnjeg perioda novog svjetskog poretka koji su obilježili napori da se Rusija uskladi sa evroatlantskim ciljevima i tradicijom. Šta je sljedeće?
68 pregleda 5 komentar(a)
Džon Keri, Sergej Lavrov, Foto: Reuters
Džon Keri, Sergej Lavrov, Foto: Reuters
Ažurirano: 27.04.2014. 09:59h

Pripajanje Krima Rusiji i zastrašivanje Ukrajine predstavlja, može se reći, okončanje 25-godišnjeg perioda koji su obilježili napori da se Rusija uskladi sa evroatlantskim ciljevima i tradicijom. Sada se postavlja pitanje: Šta je sljedeće?

Kako nedjelje prolaze, sve je jasnije da izazov toliko nije Ukrajina - koja će i dalje da upada iz krize u krizu, što se dešava od kada je postala nezavisna prije 23 godine - koliko Rusija i njeno nazadovanje i revanšizam.

Prije tačno 25 godina, u proljeće 1989, Poljska i druge zemlje tadašnjeg „Istočnog bloka“ preduzele su prve korake da se oslobode prisilnog savezništva sa Sovjetskim Savezom. Odnos ovih zemalja sa SSSR zapravo nije ni bio pravo savezništvo; one su bile precizno opisane kao „sateliti“ - države sa ograničenim suverenitetom, čija je glavna uloga bila da služe sovjetskim interesima.

Iako su ti odnosi bili podanički i antiistorijski, veći dio svijeta je prihvatio vezivanje „Istočne Evrope“ za Sovjetski Savez kao logično stanje stvari, u skladu sa svjetskim poretkom koji se pojavio na kraju Drugog svjetskog rata. Ali, ono što je izgledalo kao trajna podjela svijeta na konkurentne sfere interesa iznenada je okončano 1989, kada je Istočni blok izašao iz ruske orbite, što su ubrzo učinile i republike samog Sovjetskog Saveza.

Rusija se nije pojavila kao preimenovani Sovjetski Savez, već kao država sa sopstvenom istorijom i simbolima, kao članica međunarodnog sistema država koja je jedno vrijeme bila odsutna, ali se iznenada vratila. Činilo se da je preporođena Rusija posvećena, na sopstveni način, istim ciljevima kao njeni postsovjetski susjedi: članstvu u zapadnim institucijama, tržišnoj ekonomiji i višepartijskoj parlamentarnoj demokratiji, mada s ruskim licem.

Taj novi svjetski poredak je trajao skoro 25 godina. Osim kratkog rata Rusije s Gruzijom u avgustu 2008. (konflikta za koji se generalno smatra da ga je izazvalo nepromišljeno gruzijsko rukovodstvo), pomirljivost Rusije i njena posvećenost „novom svjetskom poretku“, koliko god bila problematična, bila je veliko dostignuće ere nakon Hladnog rata. Čak nevoljnost Rusije da podrži združenu akciju Zapada, poput onih u Bosni i na Kosovu 1990-ih, bila je zasnovana na tvrdnjama koje su se mogle čuti u drugim evropskim zemljama. Ruska demokratija definitivno ima mane, ali teško da je to čini jedinstvenom među postkomunističkim državama.

Istorijski odnos Rusije i Ukrajine je mnogo složeniji i delikatniji nego što to mnogi zapadni eksperti tvrde. Teško je govoriti o ruskoj civilizaciji, a ne govoriti o Ukrajini. Ali, koliko god to bilo kompleksno, postupanje Rusije u posljednje vrijeme prema manjem susjedu ne vuče korijene iz zaostavštine njihove zajedničke istorije.

Ono je ukorijenjeno u jednom drugom nasljeđu - u nasljeđu ruskog carstva čije navike nisu nestale tokom sovjetskog perioda. Ukrajina nije - niti je možda mogla, uspostaviti suverenitet onako kako su to uspjele Poljska i druge zemlje od 1989; uprkos tome, dobila je pravo da kreira sopstvenu budućnost. Rusko osporavanje statusa Ukrajine kao nezavisne zemlje stoga predstavlja osporavanje cijelog svijeta, zbog čega je kriza dospjela u vrh globalne agende.

U Sjedinjenim Državama, mediji često ukazuju da bi većina Amerikanaca teško našla Ukrajinu na mapi. To nije potrebno. Ali je potrebno da Amerikanci shvate izazov s kojim se suočavaju od Rusije koja izgleda više nije zainteresovana za ono što Zapad nudi posljednjih 25 godina: specijalni status u NATO, privilegovani odnos sa EU i partnerstvo u međunarodnim diplomatskim poduhvatima. Izgleda da za sada ništa od toga nije na stolu.

Šta bi onda Zapad trebalo da učini? Pristup zasnovan na sankcijama uperenim protiv ruske ekonomije (time i njenogog naroda) je omiljena alternativa onih koji imaju najmanje da izgube (američki političari). Ali je mala vjerovatnoća da će sankcije donijeti unutrašnje promjene koje su Rusiji potrebne, jer do njih mora dovesti ruski narod.

Pravo pitanje za Zapad trebalo bi da bude jačanje bezbjednosnih struktura i spremnost za dugotrajan posao. NATO je preduzeo važan korak ka umirivanju svojih istočnih članica. To ne znači da će Rusija, pošto je pripojila Krim i zastrašila Ukrajinu, nastojati da izazove sličan problem među bivšim sovjetskim „saveznicima“. Ali istorijska sjećanja se teško brišu.

Poljaci dobro znaju da su Francuska i Britanija prije 75 godina učestvovale u bezbjednosnim sporazumima koji su ih prisilili da objave rat Njemačkoj ako napadne Poljsku. U septembru 1939, kada je Njemačka napala, obje zemlje su poslušno objavile rat, ali nisu ispalile ni jedan jedini metak niti pružile Poljacima neku značajniju pomoć. Poljska je nestala s mape Evrope na pet godina.

Ukrajinska kriza je stvarno ruska kriza. Ukrajina će - šta god na kraju od nje ostalo - sve više biti zapadna zemlja. Rusija ne pokazuje bilo kakav znak da će se povesti za njenim primjerom.

Umjesto toga, izgleda da se predsjednik Vladimir Putin priprema se za dugu diplomatsku zimu. SAD se moraju pripremiti za to, posebno u pružanju podrške partnerima i saveznicima i da najbolje što može osigura da je Ukrajina posljednja, a ne prva žrtva Rusije.

Autor je je dekan na Fakultetu za međunarodne studije Korbel, Univerzitet Denver; bivši je pomoćnik državnog sekretara SAD za istočnu Aziju; bio je ambasador SAD u Iraku, Južnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, specijalni izaslanik SAD za Kosovo, učesnik Dejtonskih mirovnih pregovora

Prevela: A. ŠOFRANAC

Copyright: Project Syndicate 2014.