Pođem kod prijatelja jednog kišnog popodneva. Žive u jednoj od novosagrađenih zgrada na Starom Aerodromu. Ispred ulaza me snimaju dvije kamere. Uđem u ulaz kad tamo - još dvije. Ulazim u lift i nađem se oči u oko sa kamerom. Kamera u liftu?! Počinjem da se znojim. Ne volim kamere. Navikao sam na Velikog brata svuda, ali u liftu? A šta ako prijatelji otvore vrata i budu imali kameru u rukama? Logično razmišljam. Onda ću im reći da sam samo donio poklon i da nemam vremena da se zadržim. Preporučiću im da ostatak večeri provedu praveći selfije. S vrata sam počeo da se zahvaljujem što me ne snimaju. Ne drže u rukama ni pametne telefone. Njihove ruke su sa pet prstiju bez da su izobličene samo u kažiprstu koji tipka po touch screen-u. Smeta li vam kamera u liftu? Meni je bilo neprijatno. Volim da sam sam u liftu. Namjestim kosu, to je i finalna kontrola da li imam ostataka hrane u dijelu zubala koji je otkriven osmijehom. Ništa to nijesam smio da uradim pred kamerom. Razgovarali smo o ugroženosti privatnosti. Kažu da se snimak kamere iz lifta može dati samo uz dozvolu kućnog savjeta. Od kamera se boje vandali i nasilnici - rekoše. Tako je sigurnije. Sigurnije?! Vandala i nasilnika ima koliko ih ima, ali smo prilagodili sistem njima.
Vraćam se kući i razmišljam da li mi je dobro. Da li pravilno razmišljam? Prelazim lagano preko mjesta na kom je nekada bio „ležeći policajac“. Sada su tu umjesto njega „podgorički mitiseri“. Eto, inovativni smo (momentalno) da napravimo deseterac, bez da ima elemenata osmerca, a da ne pominjem „rugala se ruga“. Bilo kako da se zove ta prepreka, ona je tu zbog (kako sami sebe vole da nazovu) „žestokih momaka“ slabih na gas i željnih brzine. Nema ih puno, ali smo prilagodili saobraćaj njima.
Jedno opušteno i prijatno veče u mom domu pretvorilo se u nešto suprotno. Gošći je bilo loše. Odveo sam je u Hitnu, potom u Urgentni. Sve se završilo dobro. Ali u procesu od dolaska u Urgentni do svih analiza koje su urađene, kao pratilac, bio sam više nego šokiran mjestom na koje sam došao. To mi je bio prvi dolazak u Urgentni. Na ulazu sam primijetio aparat sa čokoladicama, kafom i sokovima. I par reklama domaćeg hiper-ultra-giga marketa. Realno? Nije!
Osoblje radi svoj posao. Ljekar izlazi i objašnjava da će pretrage trajati do 45 minuta. Gužva je. Tu je i čovjek sa lisicama na rukama. Ćuti. Pored njega policajac priča sa jednim od pratilaca zdravstveno ugrožene osobe. Valjda da se prebije sjekiracija, povede se razgovor o sistemu vrijednosti. I kaže policajac koji je u pratnji čovjeka sa lisicama svom sagovorniku: „Zamisli kad ne možeš više ni rođenu ženu da udariš?“ Fatamorgana! Koliko god da ih je, ali nam oni sprovode zakone.
Ljudi se slobodno šetaju kroz Urgentni. Kapiram da mogu da dođem i kao slobodan građanin i da se ispraznim nad ljekarima ako mi je baš neka frka, pa mi treba oduška. Nakon te večeri odlučio sam da budem zdrav cijelog života. I da umrem zdrav. Jednostavno ne želim da mi se u takvom haosu pružaju usluge reanimacije. Svaka čast osoblju, ali organizacija i disciplina su na nultom nivou. Da pomenem izjavu predstavnice sindikata ljekara, koja reče u jednoj TV emisiji da se medicinsko osoblje odreklo jubilarnih nagrada da bi platilo fizičko obezbjeđenje. Kud plovi ovaj brod? Emisiju je udostojio i ministar Radunović, koji napravi paralelu kako je Britanija riješila problem huligana na stadionima. Nema zaštitnih ograda! Nema policajaca! Pređeš crtu - tri godine zatvora. Aferim, Radunoviću! Opozicija li si?
Došli smo do posljednje linije odbrane. Do linije koja se graniči sa haosom. Zakona se niko ne boji, pa zato i kidišu na sve strane - prodavnice, banke, ulice, bolnice… Sistem je nemoćan da da adekvatan odgovor. U stvari ima jedan vrlo precizan odgovor - fizičko obezbjeđenje (u narodu poznato kao security) kao radno mjesto. Svaka prodavnica, banka, apoteka, bolnica, državna institucija…. Da saberem… eto! 40.000 radnh mjesta na fizičko obezbjeđenje. Izgleda de će premijer ispuniti obećanje. Je li rekao na koja radna mjesta misli? To što ste mislili na neka druga radna mjesta, koja ste projektovali vašim željama, vaš je problem.
Ovaj sistem je definisao posljednju liniju odbrane na koju moramo da damo odgovor, ukoliko ne želimo da nas biju po ulicama, pa da moramo da angažujemo fizičko obezbjeđenje kao člana porodice.
A živjeli smo u drugačijem sistemu prije 1989. Tada nije bilo fizičkih obezbjeđenja. Ni tehničkih! Sve je funkcionisalo. Plate redovne. Učitelj i ljekar poštovani od strane naroda i od strane sistema koji im je obezbjeđivao uslove života. Dakle, problem je u sistemu!
Bonus video:
