Od izbijanja ukrajinske krize često se u prepucavanju Moskve i Zapada oko (ne)opravdanosti Putinove invazije na Krim, koristi poređenje sa Kosovom. Svakodnevno se bude stari i javljaju novi obožavaoci ,,Srbije do Tokija". Sloba je umro a i Dobrica se ne osjeća najbolje, pa se nade polažu u Putina. I malo u – Dodika i Kusturicu. Kao što je Milošević slavljen 90-ih kada je gazio Kosovo, tako se slavi Putin i njegova okupacija ukrajinske teritorije.
Ako su Amerikanci mogli da kazne Srbiju otimanjem Kosova, zašto Putin ne može da kazni Ukrajinu prisvajanjem Krima!? Ovo pitanje-odgovor domaćih čuvara međunarodnog poretka je kao i svaka propagandistička floskula, zavodljiva ali - lažna.
Više je tu razlika a jedna je suštinska: Srbija je kosovski rasplet ,,zaslužila" višedecenijskom politikom aparthejda prema većinskim Albancima, dok je Ukrajina kažnjena iz imperijalne arogancije Putina koji je sudbinu te zemlje vezao za svoj velikodržavni san o evroazijskoj uniji. Kao pandanu Evropskoj uniji. Oligrahija kao alternativa demokratiji.
Slično je prije dvije decenije probao Milošević. Zar to i zvanična Moskva nije probala da testira početkom 90-ih na prostoru bivše Jugoslavije. Deceniju smo od ovih koji danas veličaju Putinov pohod na ,,ustaše" i ,,Šiptare" u Ukrajini, slušali kako su bivšu nam domovinu razbili Zapad i Vatikan da bi, na kraju krvave tragedije, glavni autori zločina koji nijesu prispjeli u Hag završili po Rusiji.
Ako se već diskutuje o sličnostima ova dva slučaja - mnogo prije se može povlačiti paralela između Miloševićeve i Putinove politike, nego između Kosova i Krima.
Putin kontroliše medije, institucije, policiju i vojsku u Rusiji kao Milošević krajem 80-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Putinova volja se u Rusiji sprovodi bez mogućnosti diskusije ili otpora, kao što je Miloševićeva nametana unutar Srbije i Federacije.
Za slanje vojske i organizaciju referendumske parade na Krimu, Putin koristi propagandu koju je zlorabio Milošević kada mu je trebalo opravdanje da pošalje tenkove na Sloveniju, Hrvatsku i posebno - Bosnu. Rusi sa Krima i istočne Ukrajine traže da žive u istoj državi sa braćom u Rusiji kao što su Milošević i SANU-u tražili da svi Srbi žive u jednoj državi. To, kao princip, za građane Rusije koji nisu Rusi naravno ne važi. Pitaj Grozni.
Slična je i količina cinizma koju Putin koristi u obraćanjima Zapadu. On ismijava njihove prijetnje sankcijama, dok se sa visine izruguje pravu ukrajinskog naroda da budućnost veže za savez sa EU a ne Rusijom, Kazahstanom i Bjelorusijom. Miloševićeva propaganda je dokazivala urođenu superiornost Srba na Balkanu; slavljene su zlatne kašike iz 13. vijeka, Dušanovo carstvo, ponižavani Slovenci i Hrvati kao austrijski konjušari. Poručivano... I opet će ako bude sreće...
Srbi su platili ogromnu cijenu za slijeđenje Miloševićeve avanture. Da li se može desiti da i u Putinovoj igri vatrom najveće žrtve ispadnu građani Rusije. Čak i neki ruski analitičari ovih dana ukazuju na pogubnost izolacije Rusije po njenu ekonomiju. Na Zapadu ocjenjuju da će zahlađivanje odnosa i sankcije prema Rusiji izazvati štetu EU i Americi ali da će posljedice po Rusiju biti dublje i dramatičnije.
Za prva tri mjeseca ove godine 70 milijardi dolara je iznijeto iz Rusije, što je iznos koji je izračunat za čitavu prošlu godinu. Ruska berza je pala za 10 procenata, akcije najvećih ruskih kompanije i duplo više od toga. U jednom dokumentu KGB, Putin se opisuje kao osoba koja ne zna da se odgovorno ponaša u delikatnim i dramatičnim situacijama. Da li se uplašio ustanka u Ukrajini protiv korumpirane, oligarhijske vlasti iz unutrašnjih razloga i brige za svoju sudbinu? Da li je, možda i zbog zapaljivosti primjera, prešao Rubikon?
Putin će nakon aneksije Krima, vremenom, zapadati u sve veće nevolje. Rusija je doživjela afirmaciju i planetarno uvažavanje posljednjih godina sarađujući sa Zapadom i time što se snagom diplomatije i vještim korišćenjem resursa nametnula kao važan, svjetski igrač. Konfrontacija sa Zapadom je vraća u tragične godine izolacije i diktature.
Ako je Crna Gora prije deceniju i po shvatila da ne smije zavisiti od srpskog žita, vrijeme je da kaže spasiba - Putinu i Đukanoviću i njihovim oligarsima. Budućnost Crne Gore je u ujedinjenoj Evropi. U racionalnom sagledavanju svojih interesa, bez zalijetanja u podršci sili – bilo čijoj.
Bonus video:
