Postoji široko prihvaćeni stav da se Ukrajina ne bi našla u sadašnjoj situaciji da je sačuvala svoje značajne rezerve nuklearnog oružja iz Hladnog rata. To mišljenje ima opasne posljedice za politiku i ne smije ostati bez odgovora.
Na prvi pogled, ovaj je stav prihvatljiv, ali taj argument ne pije vodu kod onih koji znaju kako se države ponašaju. Nuklearno oružje uopšte nije efikasan faktor odvraćanja, kako to sebi predstavlja većina ljudi, bilo u prevenciji rata između velikih nuklearnih sila, bilo u ulozi zaštite slabijih država od konvencionalnog napada.
Tvrdnje da je ravnoteža nuklearnog naoružanja između SAD i Rusije održavala mir u cijelom svijetu za vrijeme Hladnog rata - i od toga vremena bila ključni faktor odvraćanja u drugim potencijalnim konfliktnim oblastima (uključujući tenzije između Indije i Pakistana, Indije i Kine, Kine i SAD) - ni iz daleka nije tako čvrtsa kao što izgleda. Nemamo nikakve dokaze da su u bilo kom trenutku Hladnog rata Sovjetski Savez ili SAD htjeli da iniciraju rat i da su se suzdržavali samo zbog toga što je suprotna strana imala nuklearno oružje.
Shvatamo da saznanje o postojanju razornog oružja najvišeg stepena kod protivnika (kao i u slučaju hemijskog i biološkog oružja prije 1939) nije zaustavilo rat među velikim silama u prošlosti. Iskustvo ili perspektiva ogromne štete za gradove i veliki broj smrti civila takođe nisu zasutavili lidere - uključujući i Hirošimu i Nagasaki. U današnje vrijeme, postoje jaki istorijski dokazi da ključni faktor koji je pokrenuo Japan da traži mir nisu bili nuklearni udari, već naknadno saopštenje SSSR-a o ratu.
Ali ako nuklearno oružje nije pomoglo da se sačuva “Dugo pomirenje” od 1945. godine, šta je, onda, to bilo? Prihvatljivo je drugo objašnjenje: poslije iskustva II svjetskog rata (uzimajući u obzir i brzi tehnološki progres koji je uslijedio) velike sile su jednostavno shvatile da će šteta nanesena bilo kojim ratom biti toliko užasna i da prevazilazi sve moguće zamislive dobitke.
Šta onda činiti sa shvatanjem, koje ima neposredniji odnos prema današnjoj Ukrajini, da je nuklearno oružje strateški ekvilajzer neophodan da se kompenzuje niski kvalitet konvencionalnih snaga i mogućnosti? Sjeverna Koreja, naravno, smatra da posjedovanje makar i male količine nuklearnog oružja predstavlja samo od sebe neku vrstu prevencije protiv nasilne promjene režima, a iskustvo Srbije iz 1999, iraka iz 2003. i Libije iz 2011. bez sumnje učvršćuje mišljenje da su države bez takvog naoružanja posebno ranjive.
Sve u svemu, oružja, čija bi upotreba bila očito samoubistvo, nisu pouzdan preventivni faktor. Ona neće zaustaviti taj vid avanturizma koji sada vidimo u Ukrajini, zato što su rizici vezani za njihovo namjerno korišćenje previše visoki. U takvim situacijama obje strane to shvataju. Predsjednik Rusije V. Putin zna da bi Ukrajina, kao i SAD, takođe ne bi bila spremna da nanese nuklearni udar Moskvi zbog slanja vojske na Krim i u Dnjepropetrovsk.
Nuklearno oružje nije instrument stabilizacije kako mi to zamišljamo. Možda zbog toga što rušilačke razmjere tog oružja čini njihovo praktično vojno korišćenje nezamislivim u praktično svim okolnostima. Možda je upravo taj etički tabu zaustavio državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalsa koji je rekao da bi “mi bi završili sa svojim uticajem u svijetu” da su Sjedinjene Države upotrijebile nuklearno oružje u Kojeri i Vijetnamu, ili u Kini zbog Tajvana.
Nezavisno od uzroka, konflikti u kojima je nuklearno oružje moglo da odigra svoju ulogu, ali nije, prošli su regularno. Treba se samo upoznati sa dugačkim spiskom ratova u kojima su nenuklearne sile ili direktno napadale na nuklearne sile ili nisu bile uplašene da se će nuklearno oružje umiješati: Koreja, Vijetnam, Jom Kipur, Foklandska ostrva, dva konflikta u Avganistanu od 1970-ih godina i rat u Persijskom zalivu.
Takođe, postoje slučajevi kada je posjedovanje nuklearnog oružja, umjesto da igra ulogu faktora odvraćanja kod obje strane, jednoj strani dalo mogućnost da započne mala vojna dejstva bez ozbiljnog straha od nuklearnog napada, uzimajući u obzir veliku štetu od takve taktike. Treba se samo sjetiti Kargilskog rata između Pakistana i Indije 1999.
Postoji mnogo kvantitativnih, ali i nezvaničnih, dokaza koji potvrđuju to što je u literaturi poznato kao “paradoks stabilnosti/nestabilnosti” - shvatanje da očigledna nuklearna ravnoteža može faktički da ohrabri više nasilja. Staro konzervativno mišljenje glasi da će “odsustvo nuklearnog oružja učiniti svijet sigurnim za konvencionalno ratovanje”. Ali, vjerovatnije je da upravo postojanje nuklearnog oružja čini svijet sigurnijim za konvencioalne ratove.
Postojanje ukrajinskog nuklearnog oružja dodalo bi još jedan element u današnju smjesu: još jedan visoki nivo potencijalne opasnosti u vezi sa rizikom katastrofe zbog nesrećnog slučaja, greške sistema ili sabotaže. Čak istinske pristalice nuklearnog odvraćanja moraju priznati da je to oduvijek bilo vanredno krhka osnova za očuvanje stabilnog mira.
Ne možemo jednostavno pretpostaviti da će mirna racionalnost uvijek dominirati u režimu realnog vremena pri ogromnoj tenziji krize. Tim više, ne treba smatrati da nikada neće biti ljudske ili tehničke greške u kojima će se bezazleni događaji smatrati prijetnjom (kao što se to desilo 1995, kada je predsjednik Rusije B. Jeljcin savjetovao da se odmah vrati milo za drago zbog približavanja rakete NATO-a - za koju se ispostavilo da je norveška naučna raketa).
Postoji, takođe, veliki rizik od nesporazuma (koji se povećava zbog sofisticiranosti sajber oružja) i elementarne sistemske greške. Mnoga svjedočanstva iz vremena Hladnog rata pokazuju da je svijet na prag nesreće dolazio regularno - mnogo češće nego što je to tada bilo poznato. A dopunska obavještenja o neuspjesima po pitanju bezbjednosti i akutnih moralnih problema na američkim raketnim lokacijama, unose još više tjeskobe u ovu zabrinutost.
Izgleda da pristalice nuklearnog oružja imaju neiscrpnu potrebu za lošim argumentima. Ništa od toga što smo slušali u kontekstu Ukrajine ne pokazuje da se njihova logika popravlja.
Bonus video:
