Kažu da je u građanskom ratu u Siriji poginulo više od 130.000 ljudi. Izvještaji UN o zvjerstvima, Internet prepun fotografija o napadima na civile, kao i saopštenja o stradanjima izbjeglica razdiru naša srca. Pa šta je to trebalo uraditi? I ko?
Nedavni je kanadski naučnik-političar Majkl Ignjatev pozvao predsjednika SAD Baraka Obamu da uvede zabranu letova nad Sirijom, bez obzira na to što će Rusija skoro sigurno uložiti veto na Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN neophodnu da se legalizuje takav korak. Ignjatev smatra da će, ako predsjedniku Sirije Asadu bude dozvoljeno da vlada, njegove snage uništavati ostatke sunitskih pobunjenika; dok mržnja žari, krv će ponovo teći.
Analitičar Tomas Fridman predstavio je nedavno neke lekcije koje smo dobili iz iskustava SAD na Bliskom istoku. Kao prvo, Amerikanci nemaju mnogo smisla za društvene i političke probleme tog regiona. Drugo, SAD ne mogu da preduprijede loše događaje i ne mogu učiniti da se pozitivni događaju dešavaju sami od sebe. Treće, kada Amerika pokušava da učini nešto dobro u tim zemljama, ona rizikuje da na sebe preuzme odgovornost za rješavanje tih problema.
Pa kakve su dužnosti lidera van granica njegove zemlje? Problem daleko prevazilazi okvire Sirije - svjedoci tome su nedavna ubista u Južnom Sudanu, Centralnoafričkoj Republici, Somaliji i na drugim mjestima. Generalna skupština UN je 2005. godine jednoglasno usvojila Princip „odgovornosti za zaštitu“ građana kada to ne mogu učiniti njihove vlade, a 2011. taj je Princip je bio uključen pri donošenju Rezolucije 1973 Savjeta bezbjednosti UN kojom je odobrena upotreba vojne sile u Libiji.
Rusija, Kina i druge zemlje smatraju da je taj princip pogrešno primijenjen u Libiji i da vodeća doktrina međunarodnog prava ostaje Povelja UN, koja zabranjuje primjenu sile osim u slučajevima samoodbrane ili usljed sankcija Savjeta bezbjednosti. Ipak, 1999. godine kada se potencijalna rezolucija Savjeta bezbjednosti o Kosovu sudarila sa ruskim vetom, NATO je svejedno primijenio silu i mnogi zaštitnici ljudskih prava tvrde da je, ako se ne uzme u obzir zakonitost, to rješenje bilo moralno opravdano.
Kojim se, onda, argumentima moraju rukovoditi politički lideri pokušavajući da donesu rješenje koje se tiče promocije ispravne politike? Odgovor, djelimično, zavisi od stepena kolektiviteta, prema kojem osjećaju da imaju moralnu obavezu.
Izlazeći iz okvira malih grupa, identitet ljudi formira se onim što je Benedikt Anderson nazvao „zamišljene zajednice“. Samo mali broj ljudi ima iskustvo neposredne komunikacije sa drugim članovima zajednice s kojima se poistovjećuju. Tokom posljednjih vjekova nacije su bile takve zamišljene zajednice radi kojih je većina ljudi bila spremna da se žrtvuje ili čak umre, a većina lidera je u svoje najvažnije dužnosti ubrajala one koje se u osnovi odnose na naciju.
Ipak, u svijetu globalizacije mnogi ljudi istovremeno imaju relaciju prema nekoliko zamišljenih zajednica. Neke od njih su - na lokalnom, regionalnom, nacionalnom ili kosmopolitskom nivou - po svemu sudeći organizovane kao koncentrični krugovi u kojima se stepen identifikacije smanjuje sa udaljenošću od jezgra; u vijeku informatike, taj princip je, ipak, počeo da se remeti.
Danas se mnogi identiteti rasprostiru na nekoliko krugova koje donosi Internet i putovanja. Dijaspore su danas vrlo malo udaljene. Profesionalne grupe pridržavaju se transnacionanih standarda. Grupe aktivista, od ekologa do terorista, takođe imaju veze preko granica.
U rezultatu, suverenitet nije više apsolutan i neprobojan, kao se to nekada činilo. Generalna skupština UN priznala je realnost kada je uvela Princip odgovornosti da se zaštite ljudi u suverenim državama koje se nalaze u opasnosti.
Ali kakve moralne obaveze to donosi konkretnom lideru, na primjer Obami? Teoretičar za oblast rukovođenja Barbara Kalerman okrivila je bivšeg predsjednika SAD Bila Klintona za moralni neuspjeh iz uskogrudosti zbog njegove neadekvatne reakcije na genocid u Ruandi 1994. godine. S jedne strane, ona je u pravu. Ipak, drugi su se lideri takođe tako ponašali i nijedna zemlja nije dala adekvatan odgovor.
Da je Klinton pokušao da pošalje američku vojsku, susreo bi se sa žestokim protivljenjem u Kongresu SAD. Nedugo poslije smrti američkih vojnika u humanitarnoj intervencijiu Somaliji 1993. godine, američko društvo nije bilo raspoloženo za još jednu vojnu misiju u inostranstvu.
Šta, onda, treba da rade demokratski izabrani lideri u sličnim situacijama? Klinton je priznao da je mogao učiniti više da stimuliše UN i druge zemlje za spas života u Ruandi. Ipak, dobri lideri danas često dolaze u konflikt sa svojim kosmopolitskim sklonostima i tradicionalnim obavezama pred građanima koji su ih izabrali.
Na sreću to nije pitanje tipa „sve ili ništa“. U svijetu u kome su ljudi organizovani u nacionalnim društvima, čisti kosmopolitski ideal je nemoguć. Globalno usklađivanje prihoda, na primjer, nije obaveza za nacionalnog političkog lidera; ipak, takav lider može da okupi pristalice govoreći da se više mora učiniti na tome da se smanje razmjere siromaštva i bolesti u cijelom svijetu.
Kako je rekao filozof K. E. Apija: „Ne ubij - to je test koji se daje po sistemu ako prođe, prođe. Poštuj oca svoga i majku svoju - dopušta gradaciju“.
Isto je i sa kosmopolitizmom i uskogrudošću. Možemo biti oduševljeni liderima koji se trude da kod svojih sljedbenika učvrste osjećaj moralne odgovornosti i van nacionalnih granica; ali jako je malo koristi u tome da tjeramo lidere da se pridržavaju nerealnih standarda koji bi podrivali njihovu mogućnost da ostanu lideri.
U procesu Obamine borbe za određivanje svojih obaveza u Siriji i na drugim mjestima, on se susreće sa ozbiljnom moralnom dilemom. Kako kaže Apija, obaveze van nacionalnih granica su relativna stvar; takođe, postoje i različiti stepeni miješanja - od pomoći izbjeglima i vojnicima, do različitih nivoa primjene sile.
Sve u svemu, praveći takvu selekciju u izboru, lider je pred svojim pristalicama obavezan i da bude razuman - u prvom redu mora pamtiti Hipokratovu zakletvu: ne nanosi štetu. Ignjatev kaže da Obama već snosi odgovornost zbog posljedica svog nečinjenja; Fridman ga podsjeća na vrlinu razboritosti. Jadni Obama.
Bonus video:
