kosmos ispod sača

Kabina sa novcem

Ideja tog vremena: „snađi se“, novac je bio u vazduhu, trebalo je biti spretan i ugrabiti ga. Onima koji su uspjeli, svi likovi sa novčanica su bili potpuno nebitni.
274 pregleda 4 komentar(a)
novac, Foto: Shutterstock
novac, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 19.02.2019. 06:06h

Kad bi imalo nekog smisla, uputio bih apel urednicima televizijskih dnevnika da uklone priloge koji prate izvještaje sa berze ili informacije o rastu i padu cijena.

Ženske ruke broje novčanice od po 500 eura (slovima: pet stotina eura), a zatim ih sabiju i ubace u mašinu za brojanje novca na kojoj se nakon brzinski obavljenog brojanja pojavi tačan broj, a obično je to iz nekog razloga broj osamdeset.

Narodu koji to gleda ide voda na usta, dok u glavi ljudi bolno množe i računaju koliko je osamdeset puta petsto, plašeći se da pomisle koliko treba da prođe vremena pa da se taj novac „nekako“ zaradi.

Većina ljudi u Crnoj Gori radi za polovinu jedne od tih ljubičastih novčanica. Kad građanin od te silne plate izdvoji za struju, vodu, telefon, kad plati ratu za piliće, Dormeo, ekskurziju, knjige, kad popije kafu par puta i sipa malo goriva, kad plati ratu za registraciju vozila i onih pedeset eura što nije propuštio pješaka “na pješački prelaz”, poštenom prosječnom radniku ostanu samo dugovi i dilema koju ima Miki Manojlović u filmu Rane kad u ruci drži pištolj, a noga mu zaglavljena u WC šolji.

Prikazivanje brojanja novčanica od 500 eura na dnevniku nije slučajno, jer se devedesetih godina prevareni narod smirivao tako što na dnevniku prikažu poštenu vlasnicu banke koja otvara trezore i pokazuje natovarene novčanice, svi vide da su narodne pare na sigurnom, a gospođa dobročiniteljka zaključuje: „Kao što vidite, trezori su puni“, a u džepu joj jednosmjerna karta za Švajcarsku ili Kipar, baš kao u filmu: „Tri palme za dve bitange i ribicu“.

Mi nismo snimili previše filmova devedesetih, a ono što smo snimali može se nazvati „Pogled na opet upakovani desant“. Nije se niko usudio da progovori o „našim“ devedesetim godinama na pravi način, nije se niko igrao sa crnogorskim klupkom, još se nije našla ta mačka. Međutim, istorija naša pohranjena je u arhivu RTCG-a i prava je šteta što se ne i danas ne repriziraju pojedine emisije, pa da vidimo kako smo živjeli.

Recimo, idealno bi bilo prikazati emisiju TV Toš, pa da se prisjetimo voditeljkinih šiški, a naročito nagradne igre koja se zvala „Kabina sa novcem“. Manekenka bi vrtjela nekoliko sekundi kuglice i smijala se bez posebnog razloga, zatim bi izvukla srećnika koji bi iz publike pristupio kabini, obukao bi poseban kombinezon sa mnogo džepova i ušao u kabinu. Zatim kreće žestok soundtrack, Abba i pjesma Money, money, money sa ključnim stihom: Money must be funny in the rich man's world.

Osoba uđe u kabinu, a ventilatori pokreću nataloženi novac koji se sa dna kabine pokrene i vrti oko osobe koja se nalazi u kabini. Osoba se trudi da strpa što više novca u džepove, a ljudi iz publike navijaju, svi misle da bi oni mogli to bolje, a izabranu osobu čeka ko zna kakva familija i kakvi dugovi van te kabine. Sigurno izabrana osoba ne razmišlja o svim likovima koji su na novčanicama, a vrte se oko njega, dok on svim silama trudi da ih u roku koji mu je dat što više pohvata. Hvatali su ljudi Teslu, Pupina, Njegoša, Karađorđa, Obrenovića, Cvijića i trpali ih u džepove, kasnije ih prebrojavali i nosili kući.

Dešavalo se da pojedine diskvalifikuju jer su se saginjali i kupili novac sa poda, a „pravilo“ je da se hvataju novčanice isključivo u letu. To je bila ideja tog vremena, „snađi se“, novac je bio u vazduhu, trebalo je biti spretan i ugrabiti ga. Onima koji su uspjeli, svi likovi sa novčanica su bili potpuno nebitni.

Ostali su mogli samo da pjevuše Abbu: I work all night, I work all day to pay the bills I have to pay/ Ain't it sad/ And still there never seems to be a single penny left for me/ That's too bad.

Preporučujemo za Vas