Stav

Ostroška skupština

Godišnjicu Ostroške skupštine samo bahato neznanje, zlonamjerno oglušenje i ideološka negacija može prešutati i učiniti je anonimnim istorijskim događajem!
346 pregleda 5 komentar(a)
Zakletva Ostroška skupština, Foto: Privatna arhiva
Zakletva Ostroška skupština, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 23.02.2014. 09:05h

Postoje datumi i događaji iz naše bliže i dalje prošlosti čiji se istorijski značaj i vremenska energija ne smiju prenebregavati, zaboravljati i odašiljati u prošlost koje više ni u memoriji naroda nema. Desilo se da Ostrošku skupštinu (8. februar 1942. u Manastiru Ostrogu), jedan od veoma bitnih istorijskih događaja za ondašnje stanje Narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori, zaboravimo, da ga ni u radio i TV kalendarima, bez obzira na njihovu orijentaciju, ukoliko nije četnička ili ravnogorska, kakvih revizija već ukolko ima, u Srbiji pogotovo. Ostroška skupština je toliko važna u istorijskom kontekstu borbe za slobodu crnogorskog naroda, da njenu 72. godišnjicu samo bahato neznanje, zlonamjerno oglušenje i ideološka negacija može prešutati i učiniti je anonimnim istorijskim događajem! A to se, zapravo, Ostroškoj skupštini dogodilo.

U tom crnogorskom istorijskom trenutku to je prvorazredan događaj: održavanje skupštine crnogorskih i bokeških rodoljuba u Manastiru Ostrogu, čijem su svecu, svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu, zavještane enklave iz tri vjere: crnogorski i hercegovački pravoslavci (i sam je Svetitelj bio hercegovačkog porijekla), katolici s Visa i Komiže i muslimani iz okoline Zenice. Institucionalna religija je uspjela da glas o iscjeliteljstvu i čudotvorstvu ostroškog sveca učini prisutnim i na širim prostorima.

Pošto je Druga faza proklamovane Đilasove revolucije zapala u velike teškoće: došlo je do osipanja naroda i, poslije Pljevaljske bitke, do pojave većih četničkih formacija u službi okupatora, vodeći crnogorski komunisti, prije svega iz Agitpropa Pokrajinskog komiteta, gdje je Radovan Zogović obavljao sve važne poslove, u dogovoru sa Pokrajinskim komitetom i istakutim rodoljubima, već deklarisanim antifašistima, kakvi su bili Joksim Radović, Jakša Brajović, dr Simo Milošević, pop Đorđije Kalezić, Pop Marković, prota Simonović, profesor Miloje Dobrašinović... na Radovču su se dogovorili da se u Manastiru Ostrogu 8. februara 1942. godine održi skupština crnogorskih i bokeških rodoljuba, da se kult svetog Vasilija Ostroškog iskoristi i iz manastira s njegovim moštima narodu pošalje poruka i zakletva da istraje u borbi protiv okupatora!

Skupština je počela u osam sati: prvo je pročitan Proglas narodu Crne Gore: jednoglasno je usvojen, a onda se priješlo na polaganje Ostroške zakletve:

“Na ovom mjestu gdje su se naši djedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire - zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

“Ko izdao braćo, te junake...

krvlju mu se prelili badnjaci,

krvlju krsno ime oslavio,

svoju đecu na nj pečenu io!...

Ko izdao, braćo, te junake,

rđa mu se na dom rasprtila,

za njegovim tragom pokajnice

sve kukale dovijek lagale!”

U VELIKIM ISTORIJSKIM NUŽDAMA slični događaji, čak istovjetni, znaju da koincidiraju, i to po logici frapantne sličnosti i slučajnosti. To se dogodilo i 8. februara 1942. godine u našem Manastiru Ostrogu i Crkvi svetog Vasilija Blaženog na Crvenom trgu u Moskvi. Ime svetaca je istovjetno, a i događaj. Elitne njemačke jedinice su bile na dvadeset kilometara pred Moskvom. Staljin u Kremlju, a Njemci pred Moskvom! Nekadašnji pravoslavni sjemeništarac, a sada generalni sekretar Komunističke partije Boljševika i komandant odbrane Moskve i cijelog Sovjetskog Saveza, naređuje sekretaru Poskrebiševu da u Kremlj hitno dovede patrijarha Moskovskog i cijele Rusije Alekseja. Naređeno - izvršeno: Staljin je patrijarhu Alekseju naredio da sjutra, to jest 8. februara 1942. otvori Crkvu Vasilija Blaženog na Crvenom trgu, koja je inače otvarana samo za krunisanje ruskih careva!

SJUTRADAN, to jest 8. februara 1942. godine, tačno u osam sati, kao i u Ostrogu, u Crkvi svetog Vasilija Blaženog su sa šubarama i petokrakama ušli Staljin, Molotov, Suslov, Maljenkov, Berija, Kaganovič i cijeli Politbiro. Staljin je naredio: Tavariš Aleksej, počni službu za spas majke Rusije! I služba je počela i trajala dva cijela sata. U Ostrogu nije bilo službe božije, ali je sve trajalo otprilike dva sata.

I TADA I SADA, i među crnogorskim komunistima i u narodu, svako je bio siguran da tog dana nije mogla postojati bilo kakva veza između Crne Gore i Moskve. Te veze su kasnije profunkcionisale i krvavo su plaćene, s crnogorske strane!

POSTOJI I JOŠ JEDNA ZAKLETVA, koju ne treba zaboraviti. Kada je već bilo jasno da će ubrzo doći do povlačenja partizanskih snaga iz Crne Gore u Bosnu, poznati piperski komunista, učitelj, Boško Radojev Milutinović, častan čovjek i pomiritelj, u Ustanku naimenovan za Lice za vezu sa narodom, uspio je da ubijedi Blaža Jovanovića, Boža Ljumovića i Sava Brkovića, da, mislim, početkom marta 1942. godine Piperi u Manastiru Ćeliji Piperskoj polože zakletvu “da brat Piper neće izdati brata Pipera”. Molitve i obreda nije bilo, pop je bio više kao tehničko lice, nego kao svješteno. Zakletvu je pročitao Boško Milutinović: iz svake piperske kuće prisutnih je bilo, komunisti su obavezno bili među narodom. Uskoro su i Boško Radojev i, uglavnom, svi piperski komunisti otišli u Bosnu. Ostalo je nekoliko ilegalaca: malo je bilo onih koji se nijesu držali zakletve “da brat Piper neće izdati brata Pipera”. A bilo ih je!

POSTOJI I TJENTIŠKA SKUPŠTINA CRNOGORSKIH RODOLJUBA. O njoj se malo zna. Pošteno bi bilo da neko od mladih istoričara, koji nijesu ušli u reviziju i negiranje istorija NOB-a i Revolucije, koji nijesu ravnogorci, progovore o Tjentiškoj skupštini crnogorskih rodoljuba!

Preporučujemo za Vas