PROFESIONALAC

Milovi Srbi

Sve ono što se dešava posljednjih mjesec dana ukazuje da se u Crnoj Gori sprema neka nova politička dinamika
286 pregleda 80 komentar(a)
Milo Đukanović, Aleksandar Vučić, Foto: Vlada Crne Gore
Milo Đukanović, Aleksandar Vučić, Foto: Vlada Crne Gore
Ažurirano: 13.08.2018. 05:41h

O Goranu Daniloviću mogli bismo štošta napisati, ali jedno je sigurno - naivan nije. Zato Goran Danilović na kanabeu Aleksandra Vučića ne govori slučajno o ulasku političkih predstavnika Srba u crnogorsku Vladu pred desetak svjedoka i saradnika koji jedva čekaju da to dojave medijima. I to govori sa, bogami, prilično prihvatljivim nacionalnim argumentom - kako bi iskontrolisali popis stanovništva 2021. godine. I pride, da se kroz prelaznu Vladu pripremi teren za naredne izbore 2020. jer će se, kaže Danilović, „svakako naći neka srpska stranka koja će nakon izbora ući u vlast”.

Prvo uočimo da bi relevantan političar, ponikao u izvornom SNP-u ili SNS-u, koji bi se prije godinu-dvije javno založio za ulazak u vlast sa DPS-om bio anatemisan, kamenovan, proglašen novim Vukom Brankovićem ili Novakom Kilibardom.

Porazi opozicije na predsjedničkim i lokalnim izborima, samodovoljnost koalicije Demokrate-URA i politički klimaks DF-a, dodatno su učinile legitimnim bilo kakav potez manjih političkih subjekata, uključujuči i koaliciju sa DPS-om, kako bi obezbijedili političku egzistenciju. I to ne samo u uskim stranačkim krugovima, nego i u široj javnosti.

Hajde zasad da vjerujemo Daniloviću kad kaže da lično nema namjeru da učestvuje u tome i da isključimo mogućnost da on brine o preživljavaju svoje Ujedinjene.

Ali sve ono što se dešava posljednjih mjesec dana ukazuje da se u Crnoj Gori sprema neka nova politička dinamika.

Krenimo redom.

Amfilohije kreće da održi liturgiju na ostacima Hrama Svetog Jovana Krstitelja u Svaču, kod Ulcinja, policija zabranjuje održavanje jer skup nije blagovremeno prijavljen na tom arheološkom dobru Crne Gore, a tu je i zanimljiva diskusija sa mještanima. Zatim, odjednom, saznajemo da društvo “opakog” imena - Srpski soko - održava parastos fašističkom saradniku Draži Mihailoviću u crkvi Sv. Nikole na Žlijebima, onda Irinej ulijeće sa retorikom rezigniranog ratnog veterana iz devedesetih - položaj crkve u Crnoj Gori danas je gori nego u vrijeme okupacije Osmanlija, dok je položaj Srba kao u vrijeme NDH. I sve bi se to moglo tumačiti pritiskom SPC na Vladu zbog najave usvajanja Zakona o vjerskim zajednicama kojim će biti tretirana imovina koju SPC u Crnoj Gori smatra svojom.

Ali ako se nastavlja zabavljanje javnosti čarkama na relaciji Podgorica-Beograd, a te čarke nijesu povezane sa crkvom, onda je u pitanju nešto drugo. A to se zove priprema javnosti za nešto što će uslijediti u doglednoj budućnosti. I ne treba imati iluziju da Milo Đukanović i Aleksandar Vučić ne rade u koordinaciji.

Podsjetimo, slanje crnogorskih vojnika u misiju KFOR-a na Kosovu, odluka Vlade da na 23. obljetnicu obilježavanja Oluje u Kninu prvi put pošalje vojnog atašea, dok tog dana Vučić ugošćuje šarenoliku skupinu iz Crne Gore koja se izdaje za zastupnike Srba. Od Momčila Vuksanovića iz rubrike “kucamo na vrata zaboravljenih asova”, koji najavljuje proslavu Podgoričke skupštine, do Marka Milačiča, jedinog Crnogorca koji se nakon referenduma 2006. pred kamerama preobratio u Srbina, a kome su glavna smetnja profesionalni Srbi i, čini se, fizički izgled nekih od njih.

Jer, kako reče, “nema te nove estetike srpstva”.

DPS je tri decenije na vlasti zahvaljujući prodaji velikih priča - od nepravednih sankcija međunarodne zajednice Jugoslaviji do referenduma i očuvanja njegovih tekovina, članstva u NATO-u i Rusa … Priča o članstvu u EU je kao priča o boljem zagrobnom životu. A DPS-u se tamo ionako ne žuri.

Sada se poklapaju interesi tri zainteresovane strane - Đukanovića, kome treba nova velika politička priča, DF-a i opozicionara ostavljenih na ledini koji se bore za politički kambek i preživljavanje, i Aleksandra Vučiča kome dolazi vrijeme za otpetljavanje kosovskog čvora. Svojim biračima on mora ponuditi zamjenu, bilo u vidu konflikta, bilo u vidu spasavanja iz mećave.

Izgleda da su moguća dva scenarija.

Jedan je pravljenje od Amfilohija i onih koji se izdaju za političke predstavnike Srba većih babaroga nego što oni sami sebe mogu napraviti, i povremeni kontrolisani konflikti. To je ono što Vučić sa svojim naprednjačkim orkestrom sa svadbe i sahrane godinama povremeno igra sa Kolindom i HDZ-om ili Hašimom Tačijem, iako većine u vladama i u Hrvatskoj i na Kosovu zavise od srpskih poslanika.

Đukanović bi na tim konfliktima mogao još čvršče da veže manjine za sebe i da na narednim izborima obori cijenu BS-a i SD-a. To ne isključuje drugi scenario - ulazak onih koji sebe zovu političkim predstavnicima Srba u DPS vladu, ali samo kao ikebana.

DPS odavno pokušava da stvori političke predstavnike Srba po sopstvenoj mjeri. Najpoznatiji pokušaji su sa Krušom Radovićem u Herceg Novom i onaj poziv Đukanovića, sa kanabea Tomislava Nikolića, Andriji Mandiću 2014.

Ulazak neke respektabilne političke snage u savez sa DPS-om mnogo je ozbiljnija priča. Ona bi zapravo predstavljala verifikaciju tihe islamofobije, prisutne i u DPS-u i u srpskim krugovima, pod motom pomirenja pravoslavnog bića navodno raspolućenog 1997. Primjedbe pojedinih poslanika DF-a da Srbi nijesu zastupljeni u administraciji, posebno ako se poredi sa brojem Bošnjaka, nisu ništa drugo do, možda nesvjesno, nuđenje Đukanoviću da uđu u vlast. Jer, kako se u ovakvom društvu može u administraciju bez lojalnosti vladajućoj kasti?

U javnosti bi to moglo biti predstavljeno kao uspostavljanje političke stabilnosti u promjenljivim geostrateškim okolnostima, poželjne i za dolazak investitora. Amfilohije bi sve to blagosiljao. Ukratko, jahanje Crne Gore za još koji izborni ciklus. I povratak DPS-a na fabričko podešavanje.

Za dvojicu balkanskih autokrata, Đukanovića i Vučića, ulazak Srba u crnogorsku vladu po bilo kojem od dva scenarija značio bi i stavljanje dragulja na krune. Prvi bi imao sve “poštene” Srbe, Bošnjake/Muslimane, Albance i Hrvate u vlasti, a drugi svoju mlađu braću na tri balkanska dvora.