Pravo je čudo kako naši političari i ini paraziti - vazdakadašnji profiteri - lako mijenjaju preobuku, ostvarujući se živopisno, u svim likovima i ulogama. Ljudi od zanata i posebnoga kova. Nema te boje, nijanse i bezbjednosne alijanse koju naš političar nije spreman da privremeno i trajno zastupa i nastani, podari joj nesebično svoje ni voda ni vino - biće i identitet. Svemu naredan.
Tokove političke svijesti naših rukovodilaca i njihovih pratilaca - okorjelih gotovana - teško je umrežiti pojmovima formalne logike. Učenjaci obiju akademija na velikoj su muci. Riječ je zanago o golom principu samoodržanja koji ne mari za teoriju i njene discipline - štaviše, prema njihovim istinama gaji duboki i neskriveni prezir. Stoga je malo Crnogoraca vičnih dijalektici. Još je manje onijeh, koji će, sasvim u trendu bračnog pluralizma, reći ženi da idu k ljubavnici, a ljubavnici se izgovoriti da napokon ženu moraju upitati za zdravlje - udariti na levokrug i žurno u vikendicu, te na pjeni od mora ili bukovom hladu, studirati Hegelovu logiku. Kako nam savjetuje glasoviti filosof Slavoj Žižek - slava mu i mudrost.
Najbolje je kad je
čovjek zdrav
Nitkovluk je zacijelo vitalna i žilava opcija u revolucionarnim i burnim vremenima općenito. U najmanju ruku, uputno je praviti se gluvim, sljepilo je naime, poželjno ali nedovoljno. Učimo i mi trudbenici - poput naših akademika - od Ćopićevog mudrog seljaka koji je nahranivši nezvane goste kačamakom, morao još i odgovoriti na pitanje: „Što misliš, strikane, ko će u ovom ratu pobijediti, četnici ili partizani?“. Namučeni starac, nesiguran u identitet pitaoca - odgovara: „E moja đeco, najbolje je kad je čovjek zdrav!“ Ne zamjerajte, dakle, našim učenim glavama što čuvaju zdravlje. Ili što igraju određene uloge na neodređeno vrijeme. Po zadatku Partije i hirovitih smjernica poslodavca. Šta sjetovati glasačima koji nijesu u prilici da se pomognu i zakite knjigom, diplomom, državotvorstvom. Koji na tržište iznose nestilizovanu radnu snagu.
U Crnoj Gori ima minulih, pokojnih i odbačenih ideja, ali nema potrošenih i odbačenih političara. Potpuna uvjerenost u ispravnost doktrine koju zastupaju oslobađa ih, unaprijed i unazad, bilo kakve odgovornosti za posljedice njihove posvećenosti. Radi se o zanosu i bezbrižosti koji ne pitaju za cijenu. Neće valjda vojnik partije, poklonik i zaljubljenik svekolikog napretka, independentizma itd, plemenitost svog poduhvata i misije krnjiti sumnjom, propitivanjem i promišljanjem o mogućim ishodima. Iscurio bi tadijer sav merak, spontanost, obaška radost i odvažnost sa lica naših patriota. Razmišljanje i racionalnost samo škode i narušavaju iskonski zanos kojim opija ideja: bilo da je na snazi oslobađanje radničke klase, bratstvo i jedinstvo srodnih plemena, vraćanje u sjajnu prošlost, bratstveničku idilu i mehke suglasnike, kapitalizacija situacije...
Identitet zanesenih - gospodin nitko
Kad se ideja izliže, otranjavi, obljutavi i iščezne, ostajemo mi, njeni vrli zatočnici - jednako ponosni, sumnjom nenačeti, orni za nove poduhvate. Spremni i svježi da žarko priglimo novu ideju. Integracija i globalizacija prema vani - etnifikacija i katunizacija do na sitne obojke, unutra. Nova igra i dobitna kombinacija.
Govorili jesmo, da našu sudbinu vezujemo za sudbinu Jugoslavije, radničke klase, socijalizma… Jeste, i dalje se ali samo po navici i silom prilika, nazivamo socijalistima. To, naravno, nije naš prvi i pravi poziv i identitet. Protočne i valovite, ne može nas pratiti nijedna teorijska disciplina i pojmovni aparat. Zbog težine posla naši akademici uredno primaju dodatak od 1000 evrića mjesečno. Pogotovo od 1918. na ovamo je dozlaboga smutno i ka’ neka vrtežnica. Na sreću postoje i prethodna, sporija i tvrđa vremena. Identitet je nešto povezano, pregledno i treba da jeste. Ali nije! Trenutno smo eto socijalisti koji to nijesu, ne znaju i ne žele da budu. Stoga nam državotvorni identitet valja potražili u svijetloj prošlosti, na samom izvoru - po katunima i posijelima. Tamo nas čeka neoliberalizam.
Bonus video:
