Stav

Navikli su nas na poniženje

Zamislimo se! Na šta su nas navikli? Navikli su nas na njihovo bogatstvo i na naše siromaštvo. Na njihovu „sposobnost“ i na našu nesposobnost
122 pregleda 5 komentar(a)
Petar Ivanović, Foto: Screenshot (gov.me)
Petar Ivanović, Foto: Screenshot (gov.me)
Ažurirano: 10.02.2014. 10:21h

Kao kod porodica gdje samo jedan član pokupi svu ljepotu, pa je vila gorska ili kada pokupi svu dobrotu ili pamet, pa štrči u grupi, e takve ovdje odmah sasijecaju poput žive ograde i tjeraju ih u „liniju“.

Sistem žive ograde ne važi za one koji taj sistem vrijednosti sprovode. Oni ništa posebno pokupili nijesu, ali štrče u liku makaza za sređivanje linija na živoj ogradi. Kod nas su napravili takav sistem - besmislen i sebi dovoljan. I uživaju u njemu.

Skoro je jedan od ministara, ne znam koji, jer su bezlični u dijelu profesionalizma i ne razaznajem ih jer se godinama premještaju sa jednog resora na drugi, poručio građanima da moraju da imaju razumijevanja za svoj standard, jer je on prouzrokovan sveopštom svjetskom krizom.

Ta „kriza“, kao ni sve druge krize, situacije i ničim izazvane sankcije, jedino onima poput njega i vezanim licima, nije zasmetala da baš svoje lično bogatstvo uvećaju, da im primanja budu redovna, da školuju djecu u inostranstvu, dok mi koji pamtimo jednu drugu zemlju i jedan drugi sistem, u kom smo mogli sigurno zaspati i na klupi u parku, i u kojoj su atentatora na turskog ambasadora jurili građani, danas našu djecu branimo od dilera droge oko školskih dvorišta. Bacam perje!

Ima ljudi koji rade svoj posao i smatraju da će se rezultati prepoznati po njihovom kvalitetu i ne izdižu probleme na „viši“ nivo već ih rješavaju.

U ovom sistemu takvi su prepoznati kao hiljadu magaraca, a „lavovi“ jesu ili nijesu. Ni lav nije lav samo ako ima grivu, tj. funkciju. Ima nešto i u srcu, ima nešto i u glavi. Bacam perje!

Ova zemlja više nema fabrika. Nema ni radnika. Fabrike se pretvaraju u gigamarkete u kojima rade robovi i u kojima se prodaje hrana koju uvoze lobisti gušeći domaćeg proizvođača.

Radnici su sirotinja i čekaju da im se pruži šansa koja nikako da dođe. Daju priliku vlastima da se ne desi Tuzla, a vlasti nikako da ukapiraju da Tuzla nije daleko. Bacam perje!

Poput onih ljudi koji su pokupili svu ljepotu svoje porodice i postali vile gorske, tako je i među prstima kažiprst pokupio svu jačinu. Najprije ga stavite na slijepoočnicu i razmislite, potom ga uperite na dilera, kriminalca i lopova i na kraju zaprijetite da se zakoni moraju poštovati i moraju biti jednaki za sve. Zamislimo se! Na šta su nas navikli? Navikli su nas na njihovo bogatstvo i na naše siromaštvo. Na njihovu „sposobnost“ i na našu nesposobnost.

Navikli su prosvjetne radnike na poniženje, ljekare na poniženje, farmere na nemanje otkupa i radnike na biro rada.

Stranke na vlasti su nas navikle da je normalno što su se pretvorile u zavode za zapošljavanje svojih sljedbenika. Da znamo da nemamo šansu u trci za radno mjesto pored partijskih miljenika. Da je nepotizam normalan, a da se menadžeri koji kradu „snalaze“.

E pa, sistem nam je došao do Tuzle, a Tuzlu je sve teže izbjeći. Zašto? Jer su i sebe navikli da je normalno da to rade, kada je i nama normalno da gutamo slušajući obećanja i ne tražeći njihovu odgovornost za greške, neznanje, promašaje i bahanalije o našem trošku. Bacam perje!

A očerupali su nas toliko da nam je postalo normalno da nam i perje bacaju. Da je normalno da jedan ministar postaje karikaturalni lik svojih sklonosti ka „performansu“ kao izrazu koji ministru ne pripada. Niti je on, a ni njegov prvi ministar, centar ove zemlje. Centar je građanin i građanin treba konačno da postane svjestan toga.

Poput onih koji pokupe svu ljepotu svoje porodice i postanu gorske vile, tako i Crna Gora sa 620.000 stanovnika može postati po svim standardima Norveška sa Mediterana. Čak imamo i jedini fjord na Mediteranu. Samo kažiprst na sljepoočnicu i samo građanski.

Preporučujemo za Vas