Jelisava Kalezić mi je ispričala odličnu priču u tekstu “Prepoznavanje gradskosti”, o tome što smo nekada znali i bili, ali i o tome ko smo danas i gdje idemo. Zloupotrijebiću njen tekst da bih saopštila nešto što ja čitam iz njenog teksta, a tiče se grada koji od devedesetih diskontinuitetom sa svojom prošlošću žalosno zagovara jednu drugu opciju koja ne upućuje na pominjanu gradskost.
Živim u Herceg Novom u kome život postaje sve teži, a bio je od devedesetih težak da teži ne može biti. Ko zaboravlja - nizbrdo je krenulo od deportacije, koja je za veliku većinu građana/ki, posebno političkih subjekata, izgnana u amneziju. Gradom komanduju privatnici kojima je lova i kapital jedina lična karta. Bogataši prodane im duše - rekao bi pjesnik, čiji strah se može izmjeriti na svakom ćošku jer su velike pare došle, ali isto tako mogu i da odu, i rasplamsavaju nepravdu. Ali se mjeri i bahatošću, njihovom i onih koji su radnje otvorili zarad njih i podigli cijene kao da je svaki stanovik/ca Rus/kinja. Živimo u vremenu u kojem mogu da žive samo oni koji imaju pare, nažalost.
Bolno mjesto je tema o parkinzima kojima gazduju ljudi uz pomoć lokalne uprave i vrše sistemsko nasilje nad građanima/kama Herceg Novog. Peticija građana/ki je bila pucanj u prazno, odluka Ustavnog suda, takođe, u sultanatu kakav je naš grad.
Tema teksta je prijava savjesnog roditelja o nepropisnom parkiranju na trotoaru ispred zgrade u vrijeme dječijeg raspusta. Naravno, djeca, dok se ova radnja dešava, ne idu u školu. Svjedno brižni i savjesni roditelj zna da će jednog dana krenuti, pa mu moja ulica ne liči na njegovu, niti mu moj auto lični na njegov. Stižu nakon prijave brižnog roditelja i inspektori, koji su inače zaposlen svijet, toliko, da na pozive građana sa Poda o vodi u dnevnom boravku, sve zbog lošeg Vodovodnog gazdovanja, o ugroženosti Kamenolomom, koji je imao ili nije dozvolu za rad dok je detonirao, nemaju kada da se odazovu.
U fokusu je moj auto/nepostojeći na trotoaru. Parkiram na ulici i pitam za razlog mahanja ispred nosa. Ovdje će nešto da se snima, neka TV, pa se auto mora pomaći. Ovo postaje mjesto sukoba. Bez agresije, bez teških riječi, zapitana, ali ne i dovoljno legitimna, inspektoru, da mi se predoči da je savjesni građanin/ka podnio prijavu zbog parkiranja na trotoaru koje izaziva problem djeci koja idu i vraćaju se iz škole, za vrijeme školskog raspusta - ostajem zatečena. Predočena mi je laž o snimanju (razlog nepoznat) bez obzira na to i mojih 64 kvadrata svojine, ispred zgrade, i informacija da tu nije mjesto gdje treba da parkiram automobil.
Da se razumijemo ne pišem ovo zbog savjesnog građanina i roditelja, već zbog predsjednika Opštine i njegove svite i lokalnih službi, koji nisu u stanju da riješe problem parkiranja na zadovoljavajući način. Službe lokalne uprave su na moju zapitanost što se desilo nakon 15 godina parkiranja, tog doduše kišnog dana, odgovorile da nisu nadležni i da oni nisu bili ti koji su inspektore opredijelili da baš tada dođu da saopšte izvjesno - parkirati auto na ulici bez šanse da se šteta koju ću da pretrpim ikada nadoknadi. Bolje moj auto, nego njihov. Bolje moj auto, nego ljudi. Slažem se. Voljela bih da vjerujem u Deda Mraza, pa da ga zamolim da mi ispuni želju: nadsvođen, obezbjeđen, na popust parkin prostor gdje će moja imovina biti bezbjedna, čuvana i sve urađeno po zakonu. A djeca bezbjedno ići u školu. A inspektori moći da rade važnije stvari za rješavanje problema građan/ki.
I Deda Mraz i predsjednik Opštine su fiktivni likovi, u zemlji bajki, kakva je naša u opštini nedođiji kakav je Herceg Novi. Herceg Novi je opasan po život. Da opasniji ne može biti. Od rupa na cesti, do građenja Skadra ispred Meljina i Zelenike, o centru grada da ne govorim. I o simpatizerima kojima se sve može jer poput štetočina rastaču svega čega se dovate.
Ostalo je gorkog ukusa na nagli upad, ali i pitanje koje sam u više navrata postavljala policiji. Kome da se obratim kada mi dijete koje ide u školu baci petardu na auto ili između automobila? Ne govorim napamet, takav incident se dogodio prošle godine - stradala je šoferšajbna mojoj familiji. I džep. Nisam imala kome da podnesem prijavu, tužbu, da odem na vrata dječacima koju su u trk pobjegli kada su oštetili moju imovinu i da upozorim roditelje čime se igraju njihove uzdanice. Dakle u državi bezakonja, u opštini bezakonja, ja podležem svim regulama, a nisam dovoljno legitimna da mi se kaže informacija da zbog mog automobila građani/ke imaju problem.
Ovako stvari stoje - bez riješenog mjesta za parkiranje morate parkirati na mjestu za koje znate da je zabranjeno. Velika većina građana/ki razumjeće moju muku kao svoju - jer su izloženi/e, istom neodgovornom upravljanju. Istom nasilju sistema koji važi samo za one koji nemaju jake zaštitnike ili pare. Iz primjera se vidi da se zakon sprovodi tamo gdje ne postoji infrastruktura, među pojedicima/kama, jer je i jutros na tom istom mjestu gomila automobila. Tamo gdje je pravda selektivna, „regula“ se spusta na lični nivo. Nije ovo ovako trebalo biti.
Interesantno je da je Herceg Novi sredinom dvadesetog vijeka bio stjecište velikana naše kulture, koji ga nisu birali bez razloga. Kako je došlo do diskontinuiteta? Između ostalog, ćutanjem. A traje do danas. Ovaj grad nema trika da povežem sa nekadašnjim gradom mimoza i dobrih ljudi.
I kako ja nisam savjesna građanka, a i nepoželjna sam, pitam predsjednika Opštine Herceg Novi ko je taj kojem treba da donesem račun za sve nanesene štete zbog lošeg gazdovanja Herceg Novim. Da li njemu, da li Skupštini, da li je to Parking servis... Ko god da je, bilo bi dobro da makar znam tu adresu jer izgleda da imam probleme za koje niko nije nadležan. Ukoliko se pozovete na izbore - reći ću da znate sve što vas ne abolira od odgovornosti, a nije odgovor na moje pitanje. Makar ne odgovor čovjeka čovjeku.
Bonus video:
