Izvinjenja, ili njihovo odsustvo, vratila su se na novinske stupce i ponovo se pokreću pitanja o tome koliko su korisna u rješavanju međunarodnih problema. Nesumnjiv je efekat pravovremenih i iskrenih izvinjenja tamo gdje je potrebno ublažiti tenzije u međuljudskim odnosima. Ali, da li to važi i za demokratiju.
Ne tako davno to pitanje je bilo tek razdražujući drugostepeni događaj, kao u slučaju predsjednika Avganistana Hamida Karzaija koji je krajem prošle godine tražio da se SAD izvine za to što su njihova dejstva prouzorkovala nepredviđene žrtve među civilima - a da on zauzvrat, ma kako to čudno zvučalo, omogući Amerikancima da nastave da štite njega i njegovu zemlju (SAD su, naravno, odbile).
Međutim, u drugim slučajevima cijene su bile zaista vrlo visoke. Bilateralni odnosi Indonezije i Australije zahladili su od novembra prošle godine, još više nego tokom posljednjih decenija, nakon velikog gnijeva predsjednika Susila Bambanga Judojona zbog odbijanja Australije da se izvini što je prisluškivala njegov i telefon njegove supruge.
I decembarska posjeta premijera Japana Šinzoa Abea hramu Jasukuni, u kom se odaje počast vojnicima poginulim u japanskim ratovima - uključujući, od 1978, i komandne strukture osuđene za teške ratne zločine - ponovo je otvorila stare rane susjednih zemalja koje ne vide iskreno kajanje zbog vođenja agresivnog rata i počinjenih zločina. To je dodatni teret na, i bez toga, napregnute odnose između Japana i Kine zbog obostranih pretenzija na ostrva ostrva Senkaku/Diaoju u Istočno-kineskom moru.
U kontekstu reakcije Indonezije nakon otkrića bivšeg saradnika američke obavještajne službe Edvarda Snoudena, koje se odnose na australijansko špijuniranje porodice predsjednika te zemlje, lično izvinjenje premijera Tonija Ebota sasvim bi izmijenilo situaciju. Trebalo je samo da ponovi odgovor koji je Baraka Obama dao njemačkoj kancelarki Angeli Merkel kada su SAD uhvaćene u sličnoj situaciji. Da je tome dodao i jednostavno obećanje o “razmatranju naših procesa i prioriteta u prikupljanju informacija”, moguće je i da ne bi bilo potrebno zaklinjanje, kako to rade SAD, da će u potpunosti biti prekinuto praćenje “lidera naših bliskih prijatelja i saveznika”.
Bio sam u Džakarti u to vrijeme i donio takvu odluku poslije razgovora da visokopostavljenim službenicima, pa sam konsultovao Vladu Australije na odgovorajući način. Ali, Vlada je imala stav da su, kada je riječ o obavještajnim službama, izvinjenja – za slabe. U kontekstu predstojećih izbora u Indoneziji i jačanja nacionalističkih osjećanja, Australija će, ako ne promijeni pravac, još dugo morati da plaća diplomatsku cijenu.
Slučaj Japana je mnogo složeniji. U uslovima jakog međunarodnog pritiska od 1980. do 1990. godine - čemu sam, nadam se, kao tadašnji ministar inostranih poslova Australije, dao mali doprinos – bilo je nekoliko jakih izvinjenja. Posebno mjesto među njima imaju obraćanje Johei Konoa, tada glavnog sekretara Kabineta ministara Japana korejskim “ženama za utjehu” iz 1993. godine i deklaracija premijera Tomičija Murajame na 50. godišnjicu okončanja Drugog svjetskog rata o “dubokom kajanju” i “iskrenom izvinjenju”.
Nikakvog direktnog neprihvatanja posle toga nije bilo; naprotiv, ministar inostranih poslova Fumio Kišida je ovog mjeseca izjavio da članovi Abeovog kabineta “nikada nisu odbacili” izjave Konoa i Murajame. Ali, isključujući zahvalnost tadašnjeg predsjednika Južne Koreje, 1998. godine, izvinjenja Japana nisu imala velikog odjeka u regionu jer su ih stalno eksplicitno izvrdavali i bježali od svojih riječi. Ispostavilo se da parlament Japana, na primjer, nije u stanju da potvrdi deklaraciju Murajame iz 1995. godine, pa se samo saglasio da izrazi “duboki osjećaj kajanja” (čak i tada, 241 poslanik je bio uzdržan).
Prije svega, japanski lideri su, ne jednom, išli na hodočašća u Jasukuni. U hramu se čuvaju zapisi o ratnim zločincima u “Knjizi sudbina”; tu takođe postoji i muzej Jasukuni, u kojem se osvajanja Japana od 1930. do 1940. slave kao “pravedni ratovi za opstanak i samoodbranu” ili za “oslobođenje Azije”.
Ipak, reakcija nekih uvrijeđenih susjeda Japana, sumnjive je iskrenosti. Južnokoreanci često ne priznaju broj i učestalost izvještaja o “ženama za utjehu” (koje su bile prinuđene da pružaju seksualne usluge japanskim vojnicima) i sume predloženih odšteta. Kina, sa svoje strane, periodično podiže nacionalistička osjećanja da bi odvukla pažnju od unutrašnjih problema. Proglašavajući zonu nacionalnog vazdušnog prostora iza ustanovljene granice u Istočno-kineskom moru, što nije nezakonit ali jeste provokativan korak, Kina donekle daje za pravo Abeu da je ispravno postupio.
Ali, Japan bi mogao i morao učiniti mnogo više kada bi, kao što je to učinila Njemačka, svojim izvinjenjima dao pravi sadržaj. Njemačka se 1970. odlučila na sveobuhvatan i održiv pristup kako bi se iskupila za svoju nacističku prošlost – u školskim programima u potpunosti se priznaju počinjena zvjerstva, ovjekovječila ih je u muzejima, kroz spomenike i ceremonije i, takođe, usvojila zvaničnu politiku trajnog kajanja.
Ne oslobađajući Kinu od njenih obaveza, Ezra Vogel sa Harvarda nedavno je predložila nekoliko strategija pomoću kojih bi Japan mogao da riješi istorijska pitanja. Vogel predlaže da se da puni i objektivni izvještaj o stradanjima koja su rezultat japanske vojne agresije, produži vrijeme koje će studenti posvetiti savremenom Japanu i u to istraživanje uključiti reakciju i kritiku iz regiona.
Diplomate mogu učiti iz primjera nacionalnih izvinjenja koja su dovela do mijenjanja situacija. Pomirenje autohtonih i bijelih Australijanaca značajno je napredovalo zahvaljujući govoru premijera Pola Kitinga u parku Redfern 1992, u kom je izjavio: “Ubijali smo. Majkama smo oduzimali djecu. Sprovodili smo diskriminaciju i društvenu izolaciju. A sve to zbog našeg neznanja i naših predrasuda…” Osim toga, bivši premijer Kevin Rad snažno se 2008. godine izvinio “ukradenim generacijama” aboridžinske djece, koju su porodicama oduzimale socijalne službe.
Postoji mnogo situacija kada izvinjenja nisu potrebna, jer su obje strane saglasne da idu dalje. A “lažna izvinjenja” - tipa “izvinite, ako se osjećate uvrijeđenim” – često su gora od tišine, iako su i dalje dobro poznati diplomatski trik, za čije se korišćenje i ja osjećam krivim.
Takođe je moguće da se iskrena izvinjenja mogu pokazati i kontraproduktivna, zato što izazivaju negativnu reakciju lokalnih ekstremista koji onda sa svoje strane mogu raspaliti vatru. Ja, ipak, ne bih tvrdio da su japanska izvinjenja imala totalno negativan ishod u tom pogledu.
Sve u svemu, ovi sporovi će se nastaviti. Ali teško je povjerovati da, ako je učinjeno zlo, iskrena izvinjenja nemaju nikakvog ublažavajućeg dejstva. U javnosti, kao i u privatnom životu, ona su moćan instrument koji treba koristiti što češće.
Autor je bivši australijski šef diplomatije i državni tužilac; bio je počasni predsjednik Međunarodne krizne grupe
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2014.
Bonus video:
