Francuski državnik Žorž Klemanso je rekao da „generali uvijek vode posljednji rat“. Danas, nakon krize eurozone, isto bi se moglo reći za Evropsku uniju (EU) dok pokušava da stane na stabilnije institucionalne noge.
Evorska unija preživljava fundamentalne promjene, a mnoge su prošle neprimijećeno zato što se pažnja pretežno usredsređuje na dalekosežne reforme od vrha do dna. Izgleda da dužnici ne primjećuju one promjene koje nisu u obliku euroobveznica, novih evropskih sporazuma ili političkih zaokreta njemačke kancelarke Angele Merkel. Međutim, postoje jaki argumenti za male korake, usmjeravane tržišnim mehanizmima.
Evropska opsesija reformama od vrha do dna ukorijenjena je u brojnim analizama o uzrocima krize eurozone. Većina stanovnika Njemačke, Holandije i Finske za destabilizaciju eurozone, a time i EU, krivi prekomjernu javnu potrošnju i neprikladne regulatorne mjere u državama poput Grčke, Španije i Kipra.
Donekle preciznija analiza pokazuje da je sam euro odgovoran za problematičnu potrošnju tih zemalja. Ista monetarna politika koju je Evropska centrala banka (ECB) primjenjivala na sve stvorila je destabilizujuću neravnotežu u eurozoni. Kamatne stope su bile preniske u južnoj Evropi, gdje su se vlade i domaćinstva rasipali sa jeftinim kreditima, a može se reći previsoke u Njemačkoj, koju je već kočio privredni teret ponovnog ujedinjenja.
Ako je euro stvorio te neravnoteže, glasi argument, rješenja na nivou država nisu adekvatna. Jedino rješenje za Evropu je da oporavi i ojača zajedničku valutu, putem bankovne, fiskalne i političke unije.
Bankarska unija je zaista potrebna da bi se prekinuo začarani krug slabih banaka i zaduženih vlada. Dobra vijest je ta što su njeni obrisi prilično jasni, a postupak stvaranja je već u toku, iako je tempo veoma spor.
Međutim, logika u pozadini fiskalne unije je manje jasna - ne samo zato što njeni zagovornici nisu uspjeli da objasne šta ona tačno znači. Smatra se da bi ona podrazumijevala znatno veći budžet EU, koji bi se možda finansirao nekom vrstom oporezivanja na nivou Unije, kao i osiguranje za nezaposlenost koju bi poduprla eurozona, te mehanizme podjele duga poput euroobveznica.
Centralizacija finansijskih i fiskalnih moći bi zahtijevala povećanu odgovornost na nivou Evrope. Za to bi bila potrebna politička unija - sa direktno izabranim evropskim zvaničnicima i znatno moćnijim Evropskim parlamentom.
Malo je vjerovatno da će se to dogoditi, makar u doglednoj budućnosti. Međutim, to vjerovatno nije toliko važno koliko mnogi tvrde.
Činjenica je da u stvaranju opsežnih novih institucija u odgovoru na događaje u posljednjih pet godina, postoji rizik od borbe protiv pozadinskih akcija, umjesto suočavanja sa novim izazovima. Na kraju krajeva, korijeni krize eurozone su u pojavi neravnoteža uzrokovanih uvođenjem eura i, u manjoj mjeri, ponovnim ujedinjenjem Njemačke. Međutim, ni jedno ni drugo se neće ponoviti.
Štaviše, neravnoteže koje su nastale tokom prve decenije eura već se rješavaju. Zaista, bolna prilagođavanja koju su južnoevropske države (i Irska) preživjele dovele su do značajno manjih spoljnih deficita i smanjenja troškova jedinice rada. Danas španski izvoz raste brže nego njemački. Promjene koje države poput Španije i Portugala uvode u zakone o radu i penzione i regulatorne sisteme su ohrabrujuće. Ta poboljšanja će stvoriti dodatni pritisak na Francusku i Italiju da slijede primjer, što bi Evropu u cjelini moglo učiniti konkurentnijom.
Osim toga, politika eurozone trenutno nije u stanju da proizvede trajne reforme. Kriza je naglasila ulogu Njemačke - zbog veličine njene privrede i velikog spoljnog suficita – i učinila da svi djeluju slabo u poređenju s njom. Ako bi Evropa sada morala da definiše fiskalnu i političku uniju, ona bi izgledala prekruto, previše zasnovana na pravilima, previše germanska. Dok se ostatak Evrope oporavlja (i dok Njemačka traći dio privredne moći sporim sprovođenjem domaćih reformi), relativna snaga Njemačke će opadati. Evropska unija bi bez jedne previše dominantne sile vjerovatno mogla uspostaviti šire prihvaćene - a time i trajnije - institucije. Ako se problemi iz prošlosti već ispravljaju, a budući budu različite vrste i razmjera, možda nema potrebe za euroobveznicama i porezima na nivou EU. A, bez podjele duga ili opsežne preraspodjele bogatstva, politička unija postaje nepotrebna – makar za sada.
To ne znači da evropskim institucijama nisu potrebna veća ovlašćenja nego prije krize. Čak je i bez fiskalne i političke unije Evropska komisija ovlašćena da nadzire fiskalnu potrošnju i druge makroekonomske promjene - poput rasta zarada i cijena nekretnina - koje bi mogle uzrokovati ponovnu pojavu neravnoteža.
Isto tako, ECB i nacionalna tijela su stekli dovoljno ovlašćenja da nadziru glavne banke eurozone. Međutim, takođe je potrebno prepoznati da su finansijska tržišta postala disciplinovanija.
U tome leži rascjep između onih koji se uzdaju u institucionalna rješenja i onih koji vjeruju u pristup od dna do vrha. Mnogi ljudi, posebno u Velikoj Britaniji i SAD, izgleda vjeruju da „rješavanje“ krize eurozone znači povratak u idealnu državu u kojoj su sve obveznice evropskih vlada jednako oslobođene od rizika. Međutim, za Njemce, Holanđane i Austrijance, kamatne marže nisu problem; one su dio rješenja, s obzirom na to da nameću disciplinu koja je dalekosežnija od novih ovlašćenja evropskih institucija.
Novi institucionalni okvir eurozone ne mora usmjeravati fiskalnu i ekonomsku politiku 18 država. On mora samo biti dovoljno jak da tržištima omogući da prepoznaju i da reaguju na zabrinjavajuće događaje i da ponudi pomoć državama koje se privremeno nađu u nevolji. To nije samo izvodivo; to se već sprovodi. Sada se evropske države mogu okrenuti izazovu povećanja fleksibilnosti i produktivnosti kako bi u budućnosti mogle biti konukrentnije.
Bonus video:
