Nacionalni stereotipovi ne iščezavaju lako, posebno ako oni sa najviše uticaja daju sve od sebe da ih opravdaju. Pogledajmo primjer Francuske. Za ljude sa strane, Molijerova zemlja je država u kojoj se tolerišu vanbračne veze političkih lidera, dok to nije slučaj sa prijeko potrebnim ekonomskim reformama.
Međutim, svijet čeka jedno iznenađenje – ili makar polu-iznenađenje. Kada su u pitanju afere političara, u Francuskoj bi mogao prevladati kontinuitet; ali po pitanju reformi, promjena bi mogla biti na vidiku.
Predsjendik Fransoa Oland je najavio mjere koji bi, ako se primijene, bili ravne mirnoj revoluciji: veliko pomirenje sa industrijskim i poslovnim svijetom, što se nije usuđivao da pokuša ni njegov energičniji prethodnik Nikola Sarkozi uprkos – ili baš zbog – svojih konzervativnijih stavova.
Realnost promjene, međutim, koče stereotipi kontinuiteta. Olandovo hrabro obećanje kresanja poreza u iznosu od 30 milijardi eura u cilju podsticanja privrede dospjelo je u drugi plan, makar djelimično, zbog otkrića o njegovom privatnom životu.
Ispitivanja javnog mnjenja nakon objavljivanja fotografija na kojima Oland na skuteru, sa kacigom na glavi, iza jednog od tjelohranitelja, ide na sastanak sa jednom glumicom, pokazali su da Francuzi nisu naročito zainteresovani. Međutim, realnost je složenija.
Francuze nisu šokirala ova otkrića. Iako je druga porodica Franosa Miterana bila praktično državna tajna, za koju je znala samo odabrana elita i koju je od javnosti krila odana štampa, sahrani bivšeg predsjednika su prisustvovale njegova ljubavnica i kćerka. A Sarkozijev burni privatni život na početku njegovog predsjedničkog mandata potpuno je bio stavljen na uvid javnosti.
Za razliku od Britanaca i Amerikanaca, Francuzi su manje opsjednuti seksom nego finansijskim skandalom. Ankete otkrivaju jedan interesantni dualizam: Francuzi žele maksimalnu slobodu u privatnoj sferi i maksimalnu zaštitu u javnoj.
Francuzi, stoga, ne kritikuju Olanda iz moralnog ugla, već iz političkog. Predsjednik „la Grande Nation“, politički nasljednik Kralja sunca i generala De Gola, je napravio budalu od sebe: izgledao je smiješno na skuteru.
Viktor Igo je smislio frazu „Napoleon le petit“ da opiše Napoleona III. Da li će Oland, za kojeg se čini da veliku inspiraciju za svoj i privatni i javni život crpi od svog mentora i uzora, prvog francuskog socijalističkog predsjednika, jednog dana biti opisivan kao „Mitterrand le petit“?
Vodvilj je možda francuska specijalnost, poput hljeba, sira, vina, ali ne jača dostojanstvo i kredibilitet jednog ionako spektakularno nepopularnog predsjedništva. Oland je želio da bude „normalni predsjednik“. Na fotografijama koje pokazuju da ide na randevu, izgleda da je prevazišao sebe. A francuski humoristi – čak i političari – odmah su iskoristili njegovu ranjivost.
Oland je možda zaljubljen u drugu ženu; to se dešava. Ali, ako jeste, onda to nije moglo biti otkriveno u gorem trenutku, upravo kada je namjeravao da povede državu u novom, hrabrom, i prijeko potrebnom smjeru. Neko možda žali zbog toga što su izbisane granice između privatnog i javnog života u našem dobu Interneta, ali se tome moramo prilagoditi – a Oland očigledno nije.
Ključno pitanje, naravno, glasi zašto je Oland čekao 18 mjeseci da učini pravu stvar i pomogne francuskoj ekonomiji ublažavanjem poreskog tereta koji smanjuje konkurentnost francuskih kompanija. Zvanični odgovor glasi da pogoršanje globalnih ekonomskih uslova nije ostavilo nijedan drugi izbor.
Za neke, uključujući mene, Oland je od početkla bio pravi socijaldemokrata. Međutim, kako je vodio kampanju kao socijalista, a duboke podjele u sopstvenom taboru mu nisu ostavile stvarnu većinu u parlamentu, on nije mogao priuštiti da otkrije pro-industrijsku orijentaciju (i dalje kritikuje finansijski sektor) bez značajnog odlaganja. Bilo da to nazovemo realizmom ili nedostatkom političke hrabrosti, godina i po je izgubljena, ozbiljno kočeći Francuski i njenu ekonomiju.
Sada, međutim, država možda konačno ide u dobrom pravcu. Samo što će vjerovatno imati slabijeg predsjednika na čelu. Oland sada ima tri godine da dokaže da, motivisan desničarskim idejama, može transformisati svoj imidž – i imidž Francuske – uz ekonomske rezultate, ako ne ličnim ponašanjem.
Autor je profesor na Institutu za političke nauke u Parizu, viši savjetnik na Francuskom institutu za međunarodne poslove (IFRI); trenutno je gostujući profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu
Prevela: A. ŠOFRANAC
Copyright: Project Syndicate 2014.
Bonus video:
