Kosmos ispod sača

Izuvanje iz makserica

Naš narod sve zna, i ko krade, i ko špija, i ko sa kolima radi, a ko sa drogom. Čudo je da policija nema kontakt sa narodom, jer ponavljam, naš narod sve zna. Treba samo pitati narod
113 pregleda 16 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2019. 17:15h

Podrazumijeva se da su najbolja i provjerena lopovska pravila uvijek nepisana, međutim, jedno od njih je opštepoznato, a ono glasi: kuda može proći glava, može se provući i cijelo tijelo. Međutim, početkom osamdesetih godina, jednom Titograđaninu nije bilo poznato da se to pravilo odnosi isključivo na provlačenje kroz rešetke. Jugovići – kako su tad naše lopove zvali na zapadu, nemilosrdno su obijali kuće bogataša.

Tako se jedan Jugović porijeklom sa ovih prostora, zaglavio provlačeći se kroz svjetlarnik. Dok je prepričavao taj događaj po podgoričkim kafanama, govorio je da mu je prva stvar na umu u tom presudnom trenutku bio potencijalni tekst u Pobjedi sa njegovim podebljanim imenom, dakle – sramota!

Tip se danas ponosi tim pričama i akcijama, a tad se plašio. Istina je da na naše ljude koji kradu po inostranstvu gledamo kao na heroje, a na njihov zanat kao na vid zaposlenja. Kad se za nekog kaže „on je iz Pink Panter grupe“, govori se kao o Jovetiću ili Vučiniću, jer se svodi na isto – uspjeli su u inostranstvu, a kako, to i nije bitno.

Sve što nije na našu štetu, može da prođe, ponekad i sa aplauzom, jer smo nadmudrili taj pokvareni zapad i stipse što kriju novac i zlato pod slamaricu dok mi boemski uživamo. Njihov strah i gubitak nas ne zanima, nemamo svijest o tome da se vrlo često dešavalo da neki naš Jugović otme nečiju životnu ušteđevinu i uspomene. Svakog lupeža Jugovića smo posmatrali isključivo kao savremenog Robin Huda. I sve je dobro dok nije kod nas, dok nisu opelješili nekog našeg.

U posljednjih mjesec dana u mojoj ulici obijeno je preko pet automobila i nekoliko stanova. Kad su komšiji advokatu obili automobil, duvao je jak vjetar. Komšije iz ulaza su mu pomagale u prikupljanju papira iz raznih parnica koje je vjetar nosio po staroaerodromskom improvizovanom parkingu između dvije zgrade.

Bilo je pet po podne kad je Branka pošla u sobu po cuclu za klinca i tamo zatekla nezvanog gosta koji pretura po fiokama i policama. Iskočio je kroz prozor i uspio da pobjegne iako su ga jurili. Policija nije bila prezainteresovana, ipak je to prizemlje, a prozor je bio otvoren, tako da to nije upad, nije razbojništvo, već postoji neki prikladniji izraz, nešto kao „prizivanje lopova otvorenim prozorom“. Lopove i ne možemo previše kriviti, oni su samo osjetili pogodan trenutak, jer gdje god se okrenu, vide krađu i otimačinu, javnu i tajnu, pa su i oni krenuli da rade po istom principu.

Takođe se postavlja postavlja i pitanje o vrijednosti odnešenih stvari jer postoji neka granica od 150 eura, a ispod te cifre ne pokreće se veća akcija, odnosno ništa se i ne piše, već „izijo vuk magarca“, kako reče jedan kvalifikovan policajac.

Još uvijek su dežurni krivci Romi, jer kao u Ko to tamo peva, „zna se ko je kod nas zadužen za krađu“. To je neki vid kompleksa, jer podsvjesno ne želimo da priznamo da su „naši“ momci počeli da ordiniraju i po našim domovima i automobilima. Ipak je to nečiji sin, pa je lakše okriviti nekog drugog. U Podgorici su dežurni krivci obično Koničari, naročito na Starom aerodromu, gdje kruži fora da Koničar na pitanje „Što se radi?“, odgovara sa „Sve po Starom“.

I nema više mirnih kvartova u Podgorici, jer se otima i krade i u City kvartu, mermerno-staklenom dijelu preko-puta Delte. Znaju i lopovi đe je veći plijen, a jače obezbeđenje im je vjerovatno veći izazov.

Naš narod sve zna, i ko krade, i ko špija, i ko sa kolima radi, a ko sa drogom. Čudo je da policija nema kontakt sa narodom, jer ponavljam, naš narod sve zna. Treba samo pitati narod.

Nakon što mu je obijen automobil, moj komšija, takođe žrtva krađe, detaljno je prao kola iako ih je prao svega par dana ranije. Kaže, lakše će da podnese to što su mu odnijeli cd plejer i nešto dragocjenosti, nego to da su „pipali onim ološkim rukama po kolima“.

Izgleda da naša policija nema previše opcija, ima mogućnost da kad pohvata lopove postupi po oprobanom jugoslovenskom modelu – šalje lopove sa pasošima na „rad“ u inostranstvo, ili da ih puste pa da se ponavljaju situacije iz devedesetih kad je bilo normalno i izuvanje iz patika ukoliko nosite makserice.

Preporučujemo za Vas