Balkan je postao spremište svega negativnog, u poređenju sa čime Zapad konstruiše sliku o vlastitoj nadmoći. Ali to je samo polovina problema. Drugi dio je naše suštinsko pristajanje na osudu zbog inferiornosti. I tu počinju ovdašnji nekrofilni „zagrljaji sa prošlošću“
Popularni Netflix je prošle godine emitovao prvu sezonu serije Santa Clarita Diet, sa Drew Barrymore u naslovnoj ulozi. Riječ je o horor-komediji, u kojoj žena obolijeva od neobičnog oblika kanibalizma. Tvorci serije su nastojali da priču o ženi-zombiju učine politički korektnom, kako u rasnom tako i u rodnom smislu. Dovoljno je bilo što je žrtva bolesti žena, taman posla da bolest još stigne iz neke afričke zemlje. Pošto se „krivac“ za kanibalizam morao naći u nekom jednako problematičnom Drugom, zamišljeno je da virus stiže iz srpskog sela Pozica. Potraga za lijekom se odvija uz pomoć dokumenata pisanih ćirilicom i reminiscencija na umjetnost pravoslavlja. Veoma komičnu ulogu ima izvjesna Baka, žena čiji teški istočnoevropski akcenat i komične gramatičke greške idu uporedo sa militantnim nacionalizmom, a najviše voli da sakuplja prazne kutije. Na kraju će se otkriti da bi se lijek mogao dobiti iz žuči čistokrvnog Srbina.
Ne treba biti odveć mudar pa da se shvati da je u pitanju medijska reprezentacija rata u bivšoj Jugoslaviji i preovlađujućih stavova o srpskoj ulozi u tim događanjima. Gledaoci koji na mapi ne bi pronašli Balkan, a bojati se ni Evropu, nakon Srebrenice su odlično razumjeli ovu mješavinu fakata i fikcije. Serija se prilično visoko rangirala, tako da se ove godine emituju druga i treća sezona.
Riječ prigovora je u akademskoj zajednici imala jedna mlada crnogorska naučnica, ukazujući na osobeni oblik „rasizma“ u ovakvoj percepciji „Balkana kao Drugog“ (Jelena Jelušić, Carnivalesque in Santa Clarita Diet - Staging of Identity Performance through the Cannibal Figure, Midwestern Popular Culture Conference, Panel presentation, 2017, October 18, St. Louis, Missouri). Uz kritiku konzumerizma i frustracija američke srednje klase, to na prvi pogled nije ličilo baš na rasizam, jer su u pitanju bijelci pa još i hrišćani. Međutim, kolege profesori su smjesta razumjeli i prihvatili argument, ali je popularna kultura nešto sasvim drugo i mnogo moćnije od akademske zajednice. Pa i kada se na jednom ovdašnjem skupu o revizijama istorije pomenuo primjer ove aktuelne američke serije, gotovo da je izazvao odobravanje prisutnih koji su vjerovali da „Srbija daje povoda“ da se percipira na ovakav način.
Jedno slično mutno i površno sjećanje na istorijske događaje, u ovom slučaju na ličnost Gavrila Principa, vjerovatno je „pomoglo“ američkom predsjedniku da zaključi kako su Crnogorci mali ali agresivni narod koji može izazvati novi svjetski rat. Nisu mu bile bitne tričarije u vidu preciznih geografskih i vremenskih odrednica. A mi smo već navikli da nam zemlju zovu Makedonijom, a Podgoricu Prištinom. Odavno se u zapadnoj popularnoj kulturi zapatio lik negativca slovenskog/balkanskog porijekla, kao što je to ranije bio slučaj sa Nijemcima. Balkan je postao spremište svega negativnog, u poređenju sa čime Zapad konstruiše sliku o vlastitoj nadmoći. Ali, to je samo polovina problema. Drugi dio je naše suštinsko pristajanje na osudu zbog inferiornosti. I tu počinju ovdašnji nekrofilni „zagrljaji sa prošlošću“. Sada jedan portal (https://www.in4s.net/kentera-lugonja-i-kuljaaaca-uradili-vise-na-promociji-1918-nego-sve-srpske-drzave-zajedno-video/?lang=lat) izvještava kako su budvanski bilbordi „prosvijetlili“ Ameriku, a poziva se na 28. jun 1918, kada se, uz ostale, i srpska zastava zavijorila iznad Bijele kuće, a Vudro Vilson pozvao američki narod da se moli za Srbiju. Omraženi Zapad je očito „dobar“ kada podržava „našu stvar“. Bilo bi zaista divno kada bi ovakve izložbe i izleti u prošlost mogli ukloniti sve ono ružno što se dogodilo u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Nažalost, rječitije su metafore o kanibalizmu, a popularna kultura daleko moćnija od istorijskog čojkanja.
Dobro bi bilo da se osvrnemo i na mnogo bližu prošlost, o kojoj govore dokumenti CIA-e (25 Sept 79, Prospects for Post-Tito Yugoslavia) sa kojih je nedavno skinuta zabrana objavljivanja (https://catalog.archives.gov/id/7327010). Tamo se tvrdi da je na internacionalnom planu Jugoslavija prešla od izolacije do snažnog multilateralnog učešća, da ima dalekosežni ideološki uticaj i politički prestiž koji daleko prevazilazi njenu veličinu. Da više nije jeretički otpadnik već prihvatljiva varijanta iz komunističkog svijeta. Da je na Zapadu stekla prestiž ne samo zato što je hrabro prekinula da bude sovjetski satelit već zato što je aktivni posrednik između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Da se u Trećem svijetu pozicionirala ne kao simbolički evropski saveznik već kao vodeća snaga Pokreta nesvrstanih. Biće ipak da smo postali metafora kanibalizma zbog toga što smo uspjeli da uništimo sve što je Zapad cijenio.
Narodi bez dostojanstvene sadašnjosti nemaju kud do u što dalju prošlost. A prošlost koju nastoje da ožive je najsigurniji način da izgube i budućnost. Tako se, umjesto dekonstrukcije nacionalističkih mitova, ovdašnjoj „pučini“ nude novi spomenici, bilbordi i revizije istorije. Sve najzad počinje da izgleda kao žestoko „olakšavanje“, a kanalizacionog sistema odavno nema, pa se svi već gušimo u zarazi. Da bi Balkan prestao da bude opozicija zapadnim demokratskim vrijednostima, potrebno je mnogo od više od onoga što sada činimo. Tu ne pomažu rehabilitacija ustaških i četničkih zločinaca, spomenik Skenderbegu ili vojvodi Mirku, budvanski ili tuški bilbordi, razni Tompsoni i Vjerice Radete. Potrebno je da se svi prvo suočimo sa zločinima koji su počinjeni u nedavnoj prošlosti, čiji su izvršioci još uvijek dostupni i pravdi i principima lustracije. Jedino tako se mogu liječiti rane koje smo sebi zadali Srebrenicom, opsadom Sarajeva, Olujom, napadom na Dubrovnik…
Umjesto toga, naše političke borbe su svojevrsno divljanje „lažnih vijesti“ koje nam stižu iz prošlosti i šire se unaprijed zacrtanim pravcima. Slika istorije je puna “praznih polja” i prećutkivanja svega što nam je blisko i zajedničko, pogotovo jugoslovensko. Zato se iz ovog regiona ljudi jatimice iseljavaju, pa je i našu zemljicu napustilo sto četrdeset hiljada stanovnika, čitava petina populacije. Nama ostaju kanibalističke elite i duhovi daleke prošlosti.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
