Tema ulaska u NATO u proteklom periodu nametnula se, svakako ne spontano, kao ključno egzistencijalno pitanje za Crnu Goru, a kreatori mnjenja mistično predstavljaju NATO kao faktor javnog i privatnog života, od koga zavise izbori, evropske integracije, ekonomska stabilnost, te obrazovni i zdravstveni sistemi. Stoga sam zahvalan na pozivu da se, nakon godina unisonosti, javno čuje i druga strana.
Dosadašnja argumentacija NATO promotera, nažalost, više je pseudo-argumentacija koja se oslanja na manipulativnu propagandu igrajući na kartu neobaviještenosti ljudi i njihove opravdane privrženosti evropskim integracijama, u kojima se vidi uspostavljanje pravne države i ekonomskog prosperiteta.
1. Članstvo u EU ne zavisi od pridruživanja NATO-u. Austrija, Irska, Finska, Švedska, Kipar i Malta su prosperitetne članice EU, ali ne i NATO-a. S druge strane, Albanija (od 2009.) i Turska (još od 1952.) jesu članice NATO-a, ali je prilično neizvjesno da li će i kada njihove težnje ka članstvu u EU biti ostvarene. Nepodudarnost ova dva procesa je i logična imajući u vidu da se radi o različitim asocijacijama s različitim ciljevima i kriterijumima. Ono što je od značaja za evropske integracije su pravna država, suzbijanje korupcije i izgradnja institucija, a ne pristupanje nekom vojnom paktu.
2. NATO nije garant bezbjednosti niti ekonomske održivosti. Članstvo u savezu koštalo bi mnogo više od neutralnosti. Nadalje, u savremenom svijetu prijetnja od frontalnog sukoba državâ je svedena na minimum, dok je prava prijetnja globalnom miru terorizam. Priključenje NATO-u ne smanjuje, već naprotiv povećava, opasnost od terorizma. Valja napomenuti i da se famozno pravilo o konsenzusu prilikom vojnog angažmana konstantno krši. Nema, dakle, nikakve garancije da će Crna Gora, u okviru NATO-a, biti bezbjednija ili ekonomski jača, niti da će moći da utiče na odluke o vojnim operacijama. Bezbjednost zavisi od efikasnog sistema odbrane, a ekonomska stabilnost se ostvaruje jakom privredom.
3. Ideja da NATO donosi mir može biti prihvatljiva samo onima koji su spremni da opravdaju i nesrećnu floskulu „rat za mir“. Takav mir svijet posmatra svakodnevno u Iraku, Libiji, Siriji, što samo pokazuje da se Savez vodi geopolitičkim i ekonomskim interesima svojih najjačih članica, a ne nekom pacifističkom politikom i međunarodnim pravom. To je nedavno pokazala i tzv. zona zabranjenog leta nad Libijom, čime je NATO iskoristio UN ne da kontroliše libijsko nebo, već da bjesomučno bombarduje tu zemlju i njene gradove od kojih su mnogi sravnjeni sa zemljom. Kad god mu je to bilo u interesu, Savez je ignorisao međunarodno pravo i UN, što je, između ostalog, bio slučaj i s napadom na Jugoslaviju. Savjet bezbjednosti UN je i osnovan da se ne bi ponovila tragedija II svjetskog rata, tj. da jedna država ili savez napada druge zbog sopstvenih interesa, a upravo je to glavno obilježje NATO angažmanâ.
4. Pitanje NATO-a je i pitanje etike. Da li ćemo kao država i kao pojedinci prihvatiti zakon džungle po kom jaki i moćni ostvaruju svoje interese uništavajući slabije? To nije samo stvar realpolitike ili krajnjeg pragmatizma, već i suštinskog određenja prema savremenim fenomenima i kolektivne, pa i lične, odgovornosti pred svijetom u njegovoj sadašnjosti i budućnosti. Univerzalne vrijednosti za koje se moderna ljudska zajednica, makar deklarativno, zalaže nespojivi su sa praksom koju sprovodi NATO. Neka mi ne bude zamjereno da u Njegoševoj godini upotrijebim njegovu humanističku po(r)uku koja se ovdje nameće: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“.
Na kraju, smatram da pristupanje NATO-u nije ni vojni, ni ekonomski, a ni moralni, interes Crne Gore, niti je to odraz njenog istorijskog ili budućeg identiteta. Ako našoj sadašnjoj, a potencijalno i nekoj budućoj, vladi nedostaje kreativnosti i autoriteta u spoljnoj politici, to nije razlog da se ti nedostaci nadomještavaju servilnošću i sterilnim pragmatizmom.
Bonus video:
