Više od riječi

Dočekati

Prvi januar smo opet sačekali, tačno kad treba – dan poslije 31. decembra, i dan prije 2. januara, ali, kada ćemo mi ovdje dočekati da vidimo kako se demontira (neo)udbaška Crna Gora?
7 komentar(a)
Josip Perković, Foto: Reuters
Josip Perković, Foto: Reuters
Ažurirano: 04.01.2014. 17:57h

Ko uz Severinu, ko uz Čolića, ko uz TV, ko u domovini, a ko u inostranstvu, ali, svi smo dočekali Novu godinu. Nova godina je jedna od rijetkih stvari koje uvijek dočekamo. Tačno kad to očekujemo.

Kalendar, eto, ne liči na političare - on nikada ne iznevjeri. Za razliku od mnogih drugih stvari koje jednako čekamo. Ali, daleko od sigurnosti koju donosi doček 1. januara.

Ali, dočeka se i još po nešto...

Evo, hapšenje jednog bivšeg udbaša u Hrvatskoj liči na one stvari za koje nam je jednostavnije da vjerujemo da ih nećemo dočekati. A, ipak, desilo se...

Kad jednom, i u Crnoj Gori, neki 1. januar zapamtimo po prizoru hapšenja glavnog udbaškog (ili neo-udbaškog) glavešine biće to razlog za nadu. Kad dočekamo da saznamo imena svih ubica, batinaša, lopova, prevaranata... koji su tu, među nama... To će biti prava nova godina, makar i ne bio 1. januar.

Savremeni ukrajinski pisac Jurij Andruhovič prije nekih pet-šest godina u razgovoru za Art objašnjavao je da na jednom nivou – koji podrazumijeva upravo taj mrak tajnih policija koje su se “preselile” u kriminal i politiku – Sovjetski Savez i dalje postoji i funkcioniše.

Sličan utisak povremeno se može javiti i povodom prostora bivše Jugoslavije. Umjesto jedinstvenog kulturnog prostora, umjesto uvažavanja privilegije da imamo zajednički jezik i zajedničko iskustvo moderniteta – a što nije malo, struktura koja je ostala “najočuvanija” i najdjelatnija upravo je taj udbaški milje. Nekadašnji Titovi ideološki kerberi koji su se, poštujući zakone tržišta, prebacili na nove moćnike i njihove političke projekte.

Hapšenje Perkovića mogao bi da bude korak u pravcu osvjetljavanja ove neuhvatljive strukture. Kladim se da u svakoj od država nastalih na ex-Yu prostoru imate razne perkoviće. I vlast koja i dalje ne može da funkcioniše bez takvih “eksperata”. Otuda ta spretnost i umijeće kada treba organizovati kakvu javnu obmanu. Ili egzekuciju.

Ove godine u zoni tzv. normalnog građanina praznična atmosfera bila je daleko od nekadašnjih standarda. Drugdje, pretpostavljam, nije bilo tako. “Elita” je u novogodišnjoj noći – ludovala. Kao da i tokom ostalih tristašezdeset i kusur dana rade nešto drugo.

Ovaj praznik dođe kao neka vrsta konvertovanja razočarenja u nadu – sve ono što niste uspjeli do sada, iz nekog razloga vjerujete da ćete uraditi baš u ovoj godini. Psihološki mehanizam resetovanja prija ljudima.

Opet, nada je prilično netipična moneta – što je gora situacija ona ne gubi, već dobija na snazi. Tu nema devalvacije i inflacije. Nada je jača od dolara i eura zajedno. Zato je ljudi toliko i vole. Uzgred, ne postoji nikakva centralna banka ili federalne rezerve nade.

To je moneta koju sami proizvodite. I sami plaćate – pogrešne procjene. Dante je na ulaz u inferno stavio natpis – Ostavite svaku nadu vi koji ulazite. To je suštinsko obilježje pakla: tamo nada nema vrijednost. I zato vam ne treba... Kad izgubite svaku nadu, postali ste stanovnik - Pakla.

Prvi januar smo opet sačekali, tačno kad treba – dan poslije 31. decembra, i dan prije 2. januara, ali, kada ćemo mi ovdje dočekati da vidimo kako se demontira (neo)udbaška Crna Gora?

Il, priginjem se ispraznim nadama, kako bi to rekao Kavafi... To je ona Crna Gora koja se najbolje osjeća uz vlast. Po svaku cijenu. To je ona Crna Gora koja se svojski trudi da izokrene sve moguće – pa da se udbaši predstavljaju kao žrtve nepostojećih hajki i napada “medijske mafije”. Dok po “medijskoj mafiji” pljušte bombe. I višegodišnja prljava kampanja kakvu medijska scena regiona još nije vidjela.

Bilo je svuda hajki i progona, ali ovdje imamo besramnu kampanju koja je udružila složne igrače – vrh vlasti, kriminalce raznih nivoa i poslušne intelektualce. Gdje se ne zna ko je prljaviji i spremniji na gadost. Mada, u ovom trouglu utisak je da su ipak intelektualci “pali najniže”, kako se to obično kaže.

Jer, u principu, od vlasti i njoj bliskih kriminalaca čovjek očekuje svašta, ali, kad vidi spremnost i revnost, kad vidi pokvarenu imaginaciju i strast prema izmišljanju i golu, nerazblaženu mržnju ove grupice pseudointelektualaca u službi režima (imate ih većinu na onoj fotografiji sa poklonjenja podgoričkom veziru, zato je ta fotografija prvorazredni istorijski dokumenat koji će nekima budućima pomoći da jasnije sagledaju vrijeme koje smo mi živjeli), onda shvatite da na toj olimpijadi beščašća ubjedljivo vodi tim združenih intelektualnih lakeja...

Dočekati da sve ovo dobije “pravo ime“. Biće to uzbudljivije i vrednije od bilo kog 1. januara.

Preporučujemo za Vas