Zadovoljan

Ove godine svi pričaju o Njegošu i Milu. Tako da je ovo pomalo bio i Milov jubilej. Njegoševih dvjesta i Milovih dvjestapedeset. (Ovo nije ironija ili pretjerivanje – nama se računa jedna kao deset.)

A u ovom tekstu su se sreli zahvaljujući jednom zadovoljstvu i jednom nezadovoljstvu. Eto, tako to bude. Sve se vrti oko zadovoljstva. I nezadovoljstva, posljedično.

Naš premijer veli da je po pitanju postojanja pritisaka i slobode izražavanja u medijima baš – zadovoljan.

Ne sumnjam. Baš mi je milo što je zadovoljan. Ovakav iskaz je uostalom dokaz da je on kreator aktuelne kaljuge u crnogorskim (režimskim, kontrolisanim) medijima, odnosno, da je kreator onoga što ga čini zadovoljnim. To je definicija uspješnog čovjeka, složićemo se: onaj koji proizvodi razloge za svoje zadovoljstvo. Uzgred, to je i priznanje ko je babica koja je bebu donijela na svijet, metaforično kazano, dakako. A zadovoljnim ga, shvatismo, čine podobni i vjerni mediji, i to kako njihov kvalitet, tako i broj. Takvi mediji su zaslužili Medalju za Premijerovo zadovoljstvo, drugog stepena, sedmi dan.

Zadovoljstvo je zajebano – ili jesi ili nisi. Ako nisi, ko zna što može biti. Ako jesi, tek je onda pukla pogibija. Zadovoljstvo je, uostalom, jedan od ključnih pojmova modernog mišljenja...

A on je – zadovoljan. Znao sam. Vidi se odmah. Zato me je i začudio onda kad je Dritana nazvao bitangom. Tada nije izgledao zadovoljan. A to mu sigurno škodi.

Navikli smo ga zadovoljnog, ko zna što će biti ako prestane da bude zadovoljan. Zato, u stvari ti miloljubivi mediji čine ovu državu srećnom i berićetnom. I u svijetu uglednom. Zaslužili su još jednu medalju. Orden „Zlatna riječ, slika i prilika“, sa (pa)lentom u dva tanjira.

I zaista, Đukanoviću treba vjerovati kad kaže da je zadovoljan. Vidite – sve puca od zadovoljstva. Po leđima nezadovoljnih. To je ta dijalektika moći.

Objavljeno je i javno obraćanje impresivne grupe nezadovoljnih crnogorskih intelektualaca Skupštini, a u povodu polemika oko određivanja Njegoševog dana rođenja za državni praznik kulture. Ili tako nešto. Nakon čitanja Pisma, ostaje utisak da potpisnici kao da hoće politički dekret a ne debatu. Uostalom, kako neko zamišlja zaštitu Njegoša? I kako se štite veliki pisci? Ko to njih može i od čega da štiti? To je malo opasna ekvilibristika. Zašto se na koncu o Njegošu ne bi moglo raspravljati? Od koga god da hoćeš, personalno ili ideološki, da zaštitiš Njegoša, na kraju ga štitiš od – od interpretacije. A to je malo opasna teritorija. Tada rade isto što i crkva kad hoće da posveti Njegoša.

Izgleda da Njegoša ponekad treba štititi i od zaštitnika. Ako ga uopšte treba štititi od bilo čega – on se kako treba zaštitio, poodavno. Od svega. Jedino se od Crnogoraca nije zaštitio. I tu mu pomoći nema. Ta ga zla sudbina prati i dva vijeka nakon rođenja.

Spisak potpisnika je impresivan, preko sedamdeset ljudi, mnogi od njih su odista nesporni i važni, mnoge smatram i prijateljima, da, eto, dodam i ličnu notu, a valjda uvjeravajući čitaoca da je moje razmatranje (čitaj: zakeranje) van sumnje benevolentno. Dakle, ta priča o odbrani Njegoša od dnevnosti, na prvi pogled djeluje zaista razborito, i privlačno – sačuvajmo Njegoša od dnevne politike. A opet, možda je i taj život “u dnevnosti” dokaz Njegoševe autorske vitalnosti.

Ipak, ostaje pitanje – zašto? Zašto Njegoša izuzeti iz bilo kojeg od konteksta koji mu na ovaj ili onaj način pripadaju. Ko smije da poništi intrigu, bilo koju od intriga, oko Njegoša? I ključno: kako se to radi? Ko ima mandat da određuje koji su konteksti za Njegoša dobri, a koji loši? Kako bi se taj zvao – Vrhovni čuvar? Hoće li se osnivati i kakav agitprop, samo za Njegoša (i NATO, ako i magistra Veljovića ubače među intelektualce, makar u drugu postavu)?

U političkom smislu poruka pisma je jasna – hoće se odluka sa visoke adrese, ali bez procedure i debate. Ono, da se jedno jutro probudimo, a taj praznik postoji vać – trideset-četrdeset godina.

Sama ideja da Njegoš (ili bilo ko drugi) na bilo koji način, u bilo kom kontekstu, treba i može da bude van rasprave duboko je antimoderna. Svijest koja priziva da bilo što bude zaštićeno od rasprave, od diskurzivnog tretmana ove ili one vrste, temeljno je konzervativna. Ne smije se pristati na ukidanje debate, čak i kada je njen nivo nizak, nepriličan ili nepodešen… Ili kalkulantski, ali to je uvijek, ili gotovo uvijek, zar ne, gospodo zaštitari i ostali intelektualci?

Eto, na koncu, i to ih spaja – njih dvojica, Njegoš i Milo, imaju najviše čuvara. I svi bi, nekako, da se o njima dvojici ne raspravlja. Nego da se sve zna. Jednom za svagda.