Sedamdesete su u Jugoslaviji još uvijek bile vrijeme glamuroznih festivala. A na tim festivalima su se još od šezdesetih zbivale dramatične scene. Recimo, Đorđe Marjanović onako sav u bijelom padne na koljena. Pa majka koja tvrdi da je ateista kaže: „Bože sačuvaj“. Ili Zdravko Čolić u Opatiji otpjeva piromansku himnu „Gori vatra“. Među svim tim patetičnim pojavama izdvajao se jedan lik sa ogromnim naočarama, mirnog, pomalo mutnog glasa. Oliver Dragojević. On ni za moju majku, ni za sestru, ni za njene prijateljice nije bio sladak kao Čola niti drčan ali oskudnog glasovnog raspona kao Đorđe Marjanović. On je bio magični čovjek sa mora čiju je obalu premjeravao glasom.
Sjetan lijek za sjetnu dušu
To se čulo, to se osjećalo. Nije mu bila potrebna ni scenska ni glasovna egzibicija. Magiju nisu nosile ni melodija, ni tekst, mada su, naravno, i one bile važne. Naprosto, taj je Splićanin ostrvskih korijena, bojom glasa zaobilazio sve estetske predrasude i konvencije da bi se taj glas konačno skrasio u poslovično sjetnoj jugoslovenskoj duši. Od Oliverove maritimne balade nije bilo odbrane. Olovno nebo kišu tuge sprema, nemirne ruke, sjene su bez sna, za ovim stolom tebe više nema, a čašu nismo ispili do dna… I majka bi uzdahnula.
Nisam kupovao njegove ploče. Kao što rok nije bio njegova generacijska priča, tako ni on nije bio naša. Sedamdesetih se u svijetu već zbivao pank, a Oliver je ostao vjeran jadranskoj melanholiji otpjevanoj u ključu između kancone i šansone sa nešto bluza. Međutim, restoranske terase u blizini sindikalnih odmarališta na Jadranu, kao i hotelske terase u varošima na jugoslovenskom kontinentu isijavale su bez prestanka njegove hitove. Radio i televizija su činili svoje. I ja sam, htio to ili ne, znao skoro sve njegove pjesme naizust. Decenije koje slijede omasoviće publiku.
Zdravko Čolić i Lepa Brena će napuniti stadione, a Bregović će parirati Hajdučkom česmom te se na kraju vratiti pastirskoj osnovi svog muzičkog projekta. U Jugoslaviji će rok doživjeti sporu kliničku smrt sa kolapsom zemlje, ostaće lokalno obojeni pop i turbofolkerska zaraza. Mimo svega toga ostaće i Oliver.
Dalmacija prije svega
Mediteran je za vrijeme Titove Jugoslavije po prvi put u istoriji postao dostupan svima iz zaleđa. Za najveći broj kontinetalaca Jadran i Dalmacija su bili sinonimi. A trubadur te Dalmacije, njen tužni ljubavnik, bio je upravo Oliver. Zato SFRJ-kontinentalcima nezavisno od porijekla i stepena nacionalne fiksiranosti sve do danas uz poneki refren iz golemog Oliverovog opusa zasvjetlucaju oči. Njima zamiriše slano jutro, borovina, zazvoni u unutrašnjem uhu melodično dalmatinsko ćakulanje, vrate se boje i mirisi njihove turističke mladosti. Vrati im se vrijeme kada je ta obala makar malo bila i njihova.
Ta se iskra simpatije, zahvaljujući Oliverovom glasu koji je stario kao vino, prenijela na djecu i unuke. U Beogradu nikada nisu prestali slušati tu muziku, ni u dubokom mraku devedesetih. Velegrad je gutao sve, od guslanja do dalmatinskog sentimenta. Predlog koji je iznio Drago Pilsel, da splitski aerodrom dobije zvanično ime Oliver Dragojević, mogao bi, ako bude usvojen, da bude primjer za region. Umjetnici bi postali značajniji od sumnjivih ratnika i još sumnjivijih državnika. Stjuardesa bi izgovorila: „Za nekoliko minuta slijećemo na aerodrom Oliver Dragojević“. A u aerodromskoj zgradi za vrijeme pasoške kontrole iz zvučnika bi dopirala džez verzija „Moj galebe“. Čista radost.
Srpskohrvatski Oliver
Ono što Beograđani jasno pamte jesu bombe koje im je slao NATO. Ono što slabije pamte jesu bombe koje su srpske i crnogorske tobdžije slale u pravcu Vukovara, Dubrovnika ili Zadra. Ne može se isključiti mogućnost da su generali i političari koji su direktno odgovorni za te svinjarije u mladosti svoje buduće supruge držali za ruku dok je odnekud dopirala Oliverova himna: „Vjeruj u ljubav“. Tako niko ne treba da se čudi što je Oliver svojedobno rekao: „Nema novaca za koje bih pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj.”
Slično su reagovali Tereza Kesovija ili Dino Merlin pa su se predomislili. Vjerujem da se Srbi generalno ne čude toliko Oliverovoj izjavi, koliko tome što poslije izvjesnog vremena nije prodao vjeru za večeru. I to ga čini nevjerovatnom retro pojavom u kapitalističkom okruženju Divljeg Istoka.
Ta priča ima i svoje tamno naličje o kojem govore beogradski tabloidi. Navodno se Oliver bojao Torcidine osvete ako dođe da pjeva pred mrskim neprijateljem. Taj narativ pokušava da čin ogorčenog patriotizma svede na nivo običnog ljudskog straha, pa je možda u njemu i zrno istine.
Uostalom, Tereza Kesovija je svom kolegi mogla podrobno ispripovijedati s kakvim gadostima se suočavala nakon nastupa u Srbiji.
U ovoj srpskohrvatskoj igri su se pojavile izjave drugog Olivera, onog što voli da se šminka, Olivera Mandića, koji je navodno plaćao 200.000 eurića za koncert Oliver & Oliver u Beogradu. E kada je ovaj srpski Oliver, poznatiji kao Arkanov referent za zabavu, u Beograd u goste zvao onog hrvatskog Olivera, nije čudo što Splićanin nije imao ni volje ni vremena da svrati.
Oliver nacionale
Kako god, ostaje mi nedoumica da li je kolektivnu hrvatsku žalost zbog odlaska velikog šansonjera uopšte moguće odvojiti od njegovog dosljednog poslijeratnog odbijanja da kroči u Srbiju. U tom smislu je dalmatinski čovik postao, vjerovatno preko volje, moralnopolitički Oliver nacionale. Ima u tome istorijske ironije jer se politika tom skromnom čovjeku, koji je odbijao status zvijezde - naprosto gadila.
Izgleda da i tuga i radost - sjetimo se tompsonski intonirane proslave vicešampionske titule u fudbalu - u Hrvatskoj ne mogu proći bez odsutnih ali indirektno podrazumijevanih loših Srba.
Inače, glavni televizijski programi u Srbiji su posvećivali dobre komade vremena odlasku Olivera Dragojevića. Bilo je raznježivanja. Jedino su tvrdi nacionalisti, zbijeni u manjinu, tiho gunđali da ga sada oplakuju „četnici“ kojima nije htio da pjeva, te da shodno tome, mazohizmu Srba nema premca.
Zvanična Srbija se nije oglasila, ipak dalmatinska šansona nije fudbal pa da se izjašnjava predsjednik Republike.
Zbogom druže
Većina ljudi s ove strane Drine bi Olivera, da može, ipak potapšala po ramenu i rekla „zbogom, druže“. Jer njegov glas, kao rijetko koji južno od Kupe, umio da se pomiješa sa našom najtananijom intimom.
Volio bih da ga zamislim na nekakvim nebesima kako sa Kemalom Montenom i Tomom Zdravkovićem igra preferans. Zašto baš sa njima? Pa i njihove pjesme sam naučio napamet, mada nikada nisam kupio neki nosač zvuka. Sva trojica spadaju u pjevače kojima je čak i najzagriženije rokersko pleme na žurkama opraštalo pripadnost žanru „limunada“.
Ne moram da se upinjem kako bih zamislio Oliverov raj. Sličan je njegovoj Dalmaciji kada je pohode zlatni konci litnje zore.
Bonus video:
