više od riječi

Bahus

Veliko veselje. „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“, odzvanja sa svih tih predavanja o NATO integracijama...
110 pregleda 22 komentar(a)
Ažurirano: 14.12.2013. 16:43h

Opet neko hoće da podmeće DPS-u i njegovim uzoritim (i u svemu umjerenim) prvacima. Terevenčenje u Bahusu? Ma, hajte, molim vas... Možda svako vidi ono za čim žudi, ali, ovdje je riječ o nečem sasvim drugom. Riječ je o mnogo odgovornijem odnosu prema stvarnosti nego što to prosječni građanin vidi, i nego što dežurni kritičari (neostvareni i sramotni) žele da shvate.

Naime, u Bahusu, te noći, premijer je držao jedno od predavanja iz ciklusa o NATO integracijama. Zdrava diskusija, veliko interesovanje, nadahnuti predavač...

Bilo je puno, kažu. Naravno da je bilo puno. Nije igla imala gdje pasti, što se ono veli. Kako i da ne bude puno kada je tema tako intreresantna. Đukanović majstorski drži čas, Veljović mu saslužuje, da je i u Sportskom centru bilo predavanje sve bi bilo puno. Glavni predavač je prodorniji od Čomskog i analitički suptilniji od Volerstina. Još kad Veljke od Kampa uleti sa nijansiranjima – on gdje god može ubaci Lakana i Van Dama...

Bilo je bučno, kažu čaršijski kritičari. I jeste bilo bučno. Bilo je polemičnih tonova, kako se to uvijek dešava u unutrašnjim raspravama u toj partiji. Učenici, željni znanja i novih horizonata, grajali su, i nastavnik ih nije mogao smiriti. To je jedna zdrava buka, haos koji svjedoči dirljivu radoznalost publikuma.

Trajalo je do kasno u noć, kažu. Naravno da je trajalo do kasno, odnosno rano, sljedećega dana. Zaustavi ti, majčin sine, briljantne analize magistra Veljovića. To traje, kao artiljerska podrška u Prvom svjetskom ratu. Pa beskrajni osjećaj za aporije (nesvladiva, nerješiva logička poteškoća) Svetozara Marovića, tog grbaljskog Zenona... Lakše bi bilo zaustaviti Crvenu armiju na trideset kilometara od Berlina 1945, nego Miška Vukovića kada se dohvati filozofskih aspekata NATO integracija. A zamislite kad se uključe i mlađi kadrovi. Oni što misle da se na američkoj zastavi nalazi pedeset i kusur zvezda Granda. Pa pjesma – Ajde NATO, ajde zlato...

Ne može to okončati do svitanja. Od sumaraka, naravno. Sjećate li se onog suludog Rodrigezovog filma. Tamo se mjesto slavlja zove bar Vrtisisa, a ne Bahus, doduše. Ali sličan je kulturno-umjetnički program.

Kad smo već kod kulturnih tonova, te noći u Bahusu, mora da je prikazana i nova predstava Radmile Vojvodić, ali verzija za “unutrašnju upotrebu”. Everyman Milo, nema što. U kojoj Milo demistifikuje novu klasu, i pledira za više slobode i kreativnosti.

Komšije, zavidni komšije, nisu shvatili tu svetkovinu duha, taj praznik polemičkog i kritičkog mišljenja, već su, na prvu loptu, odmah imali obješnjenje: nedolično ponašanje.

Krenuo je, zapravo, ciklus internih tribina. Tek ćemo da vidimo. Od kampa, preko Bahusa, koordinacija u Grandu, logistika u Splendidu, nema zaustavljanja.

Neće biti ćoška u Crnoj Gori gdje neko od DPS uglednika ne drži predavanje. A neće svi biti pod Raškovom jurisdikcijom, pa da pravi probleme.

Bahus je rimska verzija imena živopisnog grčkog božanstva Bakha, odnosno Dionisa. Najveći spomenik Bakhu podigao je Eurupid svojim „Bahantkinjama“, tragedijom koja svjedoči ekstatično ludilo dionizijskih kultova. Kritičari, književni, a ne oni drugi, naglašavaju da je to drama ljudske slabosti pred snagom nepravednog i surovog božanstva.“ Nepravedan i surov, a misli da je bog? Zvuči li vam poznato?

Bahus je, ako ništa drugo, dobro pogođen znak. Na koncu, od početaka uspješne karijere, kako se to kaže, čitavu tu ekipu iz Bahusa prati fama o neumjerenosti i arogantnoj raskalašnosti.

Veli Dobrica Ćosić u famoznim Piščevim zapisima, opisujući neki kontekst iz ranih devedesetih, kriza oko Panića („A ti Slobodane, da podneseš ostavku“), Dobrica je u Boki, a „mlado i lijepo cg rukovodstvo“ mu dolazi na poklonjenjie i divan, jasno stavljajući do znanja da su na njegovoj strani, što im neće smetati da malo kasnije, zajedno sa Miloševićem, sruše Ćosića. Djeluje Ćosić odista iskreno, kada zapisuje: „Večera sa crnogorskom trojkom – Bulatovićem, Đukanovićem i Marovićem u Petrovcu. Jedna rimska gozba. Neljudsko obilje hrane. Nikad u svom veku nisam bio na takvoj gozbi. Crnogorsko gostoljublje je prosto iracionalno“ (Piščevi zapisi 1992-1993, str. 156). I to kaže Dobrica, koji je prošao Galebe, Brione, Bele i druge dvorove...

Ali, ovdašnji čovjek sve to dobro zna, i bez Ćosića i njegovih zapisa. Neanonimno društvo, sve se, ne samo sazna, već i radi da se – sazna.

Što god oni pričali, zapravo je svima jasno što se činilo u Bahusu. Kao i u kampu. Kao i na sjednicama na kojima je rođena afera Snimak.

Veliko veselje. „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“, odzvanja sa svih tih predavanja o NATO integracijama...

Preporučujemo za Vas