Da li je crnogorska opozicija nedorasla da smijeni ovako moćnu vlast? Očito! A da li je to jedan od najtežih zadataka koji danas stoji pred nekom političkom grupacijom u Evropi? Jeste!
Da li je teže pobijediti na izborima, koje oni nazivaju demokratskim - Putina ili Đukanovića?! Odgovor je: neriješeno! U stvari, Đukanović je tvrđi orah jer vlada duže i mnogo manjom zemljom koju je onda i mnogo lakše kontrolisati.
Ali, da se vratim opoziciji: svaka vlast bi poželjela opozicionog lidera poput našeg Meda. Tolika podrška birača kada se pojavio, civilnog sektora, nezavisnih medija – za ovako skroman rezultat! Nakon desetak godina, PzP ne postoji kao iole ozbiljnija partija, umjesto umrežene partijske infarstrukture imamo šou jednog čovjeka. I dva njegova asistenta. Suvišno bi bilo objašnjavati da li nešto u toj koncepciji treba mijenjati.
Vrijeme je da Andrija Mandić razmisli o promjenama. Da li nakon svih srpskih poraza kojih smo se nagledali u posljednjih dvije i po decenije, lider Nove može i dalje graditi politiku na stereotipima i predrasudama. Ako hoćete i zabludama. Srbi u Crnoj Gori, zbog torture i poniženja koje su pretrpjeli u Đukanovićevoj privatnoj državi, više nego bilo koja druga etnička skupina, priželjkuju demokratsku smjenu vlasti. I za taj cilj su spremni da sve oćute. I prihvate. I priznanje Kosova, i članstvo države u NATO-u, i kritiku Amfilohija, i da prepoznaju težinu Miloševićevih zločina u Bosni... Zašto Mandić, onda, ne iskoristi takvu priliku?!
Vrijeme je da i Miodrag Lekić preduzme nešto kako svoj veliki autoritet i harizmu ne bi sveo na nivo prosječnog i neuspješnog opozicionog prvaka u Crnoj Gori. Njegova aktivnost na unutrašnjem i međunarodnom planu treba da bude mnogo energičnija i intenzivnija. A stavovi i pozicije mnogo više pragmatični nego intelektualni. To je, uostalom, politika.
Da li ima vremena za Darka Pajovića?! Nijesam siguran. Uspio je da potroši svoj veliki kapital u bržem roku nego nekad Medojević. A kapital su bili i ljudi koji su mu u startu dali podršku, i birači koji su ga na prvim izborima tako nesebično nagradili, i civilni sektor iz kog je izrastao i koji mu je čitavo vrijeme duvao u leđa. Pokazao je nesigurnost, slabost, nezrelost – takvi nedostaci su morali da rezultiraju ovakvim fijaksom u jednoj tako teškoj i neravnopravnoj tuči kao što je borba za smjenu diktatora.
Treba li pominjati SNP?! Ili samo ponoviti onu narodnu: o pokojniku sve najljepše! Sve je manje onih koji jasno prepoznaju da li nekad moćna i najjača opoziciona partija ide Damjanovićevim putem u kupleraj DPS-a ili stazom Kaluđerovića koji se ne predaje Mugošinim darovima. Milić tumara između tih polova, slaveći pobjede nad opozicijom i čekajući da DPS instalira omiljenog opozicionara na čelo stranke.
Krivokapiću i SDP se čini da njihovo vrijeme tek dolazi?! Jer ne vide da diktatura meteroskom brzinom jede sve pred sobom što ima naznake evropskog i antimonopolskog. Dok SDP bude čekao da procesi odrade svoje, Đukanovićeva hobotnica će usisati sve što mrda. Svaki glas otpora. Partije, NVO, medije, pojedine kritičare. Pred SDP-om zato stoji samo jedan izbor – da li će u toj finalnoj pohari Crne Gore od strane svog višedecenijskog partnera učestvovati kao sljedbenik i podanik ili će stati na čelo pokreta otpora. Ovaj izraz nije slučajan. Jer, ovakav režim je možda najsavršenija mašina za mljevenje društva i osvajanje izbornih pobjeda nakon Njemačke 1933. godine i onog što se tamo desilo pojavom Nacionalsocijalističke partije. I oni su došli na vlast „demokratski“, na izborima, ostala je sumnja da su nešto malo pokrali, da bi onda neprikosnoveno vladali sve dok saveznički tenkovi nijesu ušli u Berlin.
Čak i to poređenje nije adekvatno. Đukanović je u prednosti. Ovdje se strani faktor nikad neće umiješati, jer ovako mala država nikad ne može izazvati neki regionalni problem koji bi vlast doveo pod takav udar saveznika. Pametan je Milo. S druge strane, u društvu ovako izopačenog sistema vrijednosti, nemoguće je očekivati unutrašnji bunt i svrgavanje diktatora na ulici. To obično ide sa ovim prvim, spoljnim faktorom. Nema šansi ni za jedno, ni za drugo. Đukanović je obezbijedio da se tako poslože stvari. Svaka čast. Gadafi, Mubarak, Sadam – svi su mala djeca za njega.
Zato ostaje kao jedini izbor politička borba. I zato je važan SDP, da prepozna vrijeme i potrebe ovog vremena. Ako se zaplete u ličnim i stranačkim kalkulacijama, onda će sagnuti glavu i pokleknuti pod prijetnjom DPS-a koji kroz usta komesara Vešovića poručuje da se vrate pod vođin šinjel.
Da na kraju ne zaboravim DPS. Međunarodna zajednica i jedan dio domaće nadao se da se do promjena može doći, najprije i najbrže, promjenama ili prevratom unutar DPS-a. Pokušaj sa Lukšićem je pokazao da je to čista iluzija. Svi su oni Đukanovićevi taoci. Pogledajte samo kreatora svih izbornih pobjeda Marovića – brat mu je uhapšen, moguće da će biti opet, ali on radi 24 sata za vođu jer samo tako ima makar malu šansu da spasi slobodu svog brata. Ili, kako se samo radovao Duško Marković pobjedi u Mojkovcu! Tom pobjedom je u stvari spasao sebe, ne samo svoju poziciju u vlasti već možda i svoj život. Odbačen od vođe, bio bi laka meta brojnim neprijateljima, kažu njegovi prijatelji. Tako će biti i u Podgorici. Ako Đukanović osedla Mugošu za tu utrku – zamislite šta će sve taj nesretnik da učini da bi se spasao Spuža. Veljović je znao da kaže dok je bio šef policije kako je Mugošin dosije debeo kao „Veliki narodni kuvar“. Ili, ako Mugošu otpišu u staro gvožđe – opet će Đukanović, kao vrhunski režiser ove naše tragikomične predstave, izvući iz rukava nekog od svojih zamorčića koji će opet, na život i smrt, orati po Podgorici i okolini da bi usrećio Vođu novom velikom pobjedom. To je sistem u kome nema neizvjesnosti. Ni oko pobjednika, ni oko poraženih.
Može se opozicija uozbiljiti, može naći milione eura za pripremu izbora i kampanju, može okupiti sve najbolje ljude koje ima Crna Gora – uzalud. U stvari, nije uzalud. Samo to neće biti dovoljno sve dok opozicija bude izlazila na izbore koje organizuje i priprema DPS. Jedini način za smjenu diktatora i osvajanje slobode za Crnu Goru je reorganizacija i koordinisano djelovanje opozicije, s jedne, i priprema prvih slobodnih i fer izbora s druge strane. Izbora gdje bi bio eliminisan čitav, ili bar najveći dio instrumentarija koji režim koristi za falsifikovanje volje birača. Koje onda predstavlja kao njen najdemokratskiji izraz. Cinizam je glavni znak razlikovanja demokratskog i autokratskog društva.
Bonus video:
