STAV

Riječ u vremenu koje je stvorila

Nedavna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom obilježavanja 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša (i predizborno, naknadno obilježavanje Dana parlamentarizma u Crnoj Gori) i sva dešavanja oko njenog zakazivanja, kao i održavanje naučnog skupa „Njegoš – pjesnik, filozof, državnik “ na Filozofskom fakultetu u Nikšiću bili su najbolji pokazatelji stanja u crnogorskom društvu
4 komentar(a)
Ažurirano: 18.11.2013. 09:48h

„...Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam, ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš – Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva? Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnim mislima i pismu vladičinu, na kojeg se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.“ (Pismo Osman-paši Skopljaku, Petar II Petrović Njegoš, na Cetinju 5. oktobra 1847)

Nedavna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom obilježavanja 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša (i predizborno, naknadno obilježavanje Dana parlamentarizma u Crnoj Gori) i sva dešavanja oko njenog zakazivanja, kao i održavanje naučnog skupa „Njegoš – pjesnik, filozof, državnik “ na Filozofskom fakultetu u Nikšiću bili su najbolji pokazatelji stanja u crnogorskom društvu. Izrečeno je mnogo toga u namjeri da se opiše uticaj našeg stvaraoca na današnjicu i, u nizu opservacija, pored standardne mistifikacije, najviše je bilo iskazanih stavova sa političkom konotacijom. Vjerovatno je najbolje ostaviti čitaocu da sam demistifikuje Njegoša (čitati – uživa u ljepoti napisanog i doživi djelo na svoj način), ali, da li je moguće njega koristiti kao politički argument?

Možda je priča o ovoj temi sadržana u odnosu „zdravo za gotovo“ spram „zdravorazumskog rezonovanja“ ili joj možda najbolje odgovara šekspirovska primjedba da je ovo još jedna, naša priča puna buke i bijesa koja ne znači ništa.

Teorija književnosti jasno nam definiše epohu kojoj je pripadao Pustinjak cetinjski i ističe da romantizam ne voli prošlost, iako u njoj traži određenu „građu“ (nikad zbivenu istragu poturica) za svoje stvaralaštvo, i pridržava se načela da je tumačenje istorije drugačije nego što je bilo i da, shodno tome, prošlost nije ista kao sadašnjost i da će budućnost biti znatno drugačija u odnosu na njih. Tako da je naš genije, kako su romantičari nazivali darovitog pojedinca, mijenjao pravila svog umjetničkog izraza od potreba da iskaže „povijesni trenutak svog naroda“, do svoje filozofske originalnosti i svjetovne čulnosti (Noć skuplja vijeka) atipične za jednog vladiku. Jedinstvena istina u raznolikosti pojavnosti.

Možda Gorski vijenac, kao umjetnička poezija na osnovama narodnodnog kazivanja (i ideološkim potrebama tog istorijskog trenutka) i jeste nešto što u sebi ima djelova koji mogu biti shvaćeni na oprečan način. Ali, cjelokupni književni opus Rada Tomova, posebno njegova državnička i lična prepiska (pisma svom pobratimu Ali-paši Rizvanbegoviću Stočeviću), što potvrđuju i uvodni citati, ne odgovaraju nekim navodima koje smo čuli ovih dana.

Mlado, građansko društvo Crne Gore danas ima dosta različitih stavova. Probleme ovakve vrste odavno su riješile demokratski razvijene zemlje. Čak više, počele su sa njihovim rješavanjem dok je i Njegoš bio živ. Većini naših problema korijeni sežu u našu nedavnu i malo dalju prošlost.

Da stvar bude gora, kroz ove nesuglasice ogleda se naš civilizacijski apsurd – krivca za naše neusklađene društvene relacije tražimo u velikanu naše pisane riječi. (Ko je branio svaki pokušaj kritičkog čitanja Njegoša i zašto se to nije desilo ranije? Kritički osvrt na Njegoševo djelo odlagano je zbog izbornih dešavanja ili prepucavanja u vladajućoj koaliciji?

Da li se nedostatak u političkom programu nacionalne partije, koji se odnosi na rješavanje socio-ekonomskih problema, može nadomjestiti etiketom „genocidni pjesnik“?). Sa naučnih i stranačkih pozicija osporava se njegov, možda ne samo pjesnički, već i dijelom državnički način na koji se, u određenom trenutku, borio protiv jednog od mnogih istorijskih uzroka naših različitosti – osvajanja Otomanske imperije. Skoro banalno, pokušava mu se spočitati odgovornost zbog zloupotrebe njegovog lika u političke svrhe.

(Kako je Njegoš mogao predvidjeti da će se njegova slika, odnosno nagrada sa njegovim imenom, naći na istom plakatu, to jeste završiti u rukama haškog optuženika? Zašto do sada nije objavljena, ako ima osnova, studija u kojoj se obrađuju ratnički pohodi, koji su, u posljednjih 150 godina, za svoj motiv, razlog ili podsticaj imali Njegoševo djelo?

Zbog čega nisu zabranjena djela Fridriha Ničea i Riharda Vagnera jer su inspirisala njemačke naciste?) U kontekstu ovog civilizacijskog apsurda, kao veoma bitna, jeste i davnašnja Njegoševa nacionalna dubioza. Naravno, vjerovatno i ovđe snosi krivicu jer se rodio prije kraja XIX odnosno početka XX vijeka i prvih pojava ovog vida kolektivnog identiteta.

Nakon svega, moraju vas potresti proročke riječi vladike Petra II Petrovića Njegoša sa kraja uvodnog citata. Kao da mu njegovo bitisanje u lošem vremenu nije bila dovoljna kazna, već mu se sva njegova znavenost, koja mu je bila vantjelesna oaza mira, vraća kao kazna pri pomenu njegovog imena i to u vremenu za koje se zalagao.

Kada bismo vankontekstualno i segmentirano tumačili Bibliju i Kur'an, mogli bismo naći i „osnova“ za raznorazne vidove nasilničkog ponašanja. Ali kada ove svete knjige, ili bilo koje značajnije umjetničko djelo, želimo da upoznamo na pravi način, uvijek imamo na umu razgranatost uticaja i raznolikost doživljaja koji su iz njih nastali. Zato se pri valjanoj analizi, bilo kog značajnog stvaralačkog poduhvata, uvijek zauzima hegelovsko polazište: „Istina je cjelina“.

Preporučujemo za Vas