VIŠE OD RIJEČI

Hajkači

A Radmila bi mogla, kao Severina, ne bilo primijenjeno, na otvaranju otpjevati i svoj mega hit Montenegro blues. Sa dirljivim refrenom za ovu svečarsku priliku: “Njegoš, vatre, Đilas, vode, Milo vodi do slobode...”
12 komentar(a)
Vladimir Beba Popović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Vladimir Beba Popović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 09.11.2013. 16:55h

Odavno neko nije unio toliko veselja, živih boja, toliko uličnog spektakla u podgorički javni život kao Bebeto. Njegov novi doprinos već se ukazuje kao spektakularan. Bebetova NVO pravi međunarodni skup sa inspirativnim naslovom “Riječ, slika i neprijatelj”. Učesnici će analizirati medijsku situaciju u Crnoj Gori i regionu nam. Biće veselo, rekoh, u to nema sumnje. Profesionalni hajkači na jednom mjestu, kao neki njihov kongres. Otud ta diskretno šmitovska konotacija u naslovu – gazda je klasični šmitovac – neprijatelj mu je najvažniji. “Riječ i slika” su se tu našle samo da stvar izgleda umivenije. Ne zanima njih ni riječ ni slika – da ih to zanima ne bi radili sve što rade – zanima ih neprijatelj. Uostalom, stara je istina – svaki diktator je opsjednut neprijateljima. Prijatelji se kupuju, a neprijatelj se tamani. Iritirajuće je kod tih diktatorskih svjetonazora što su u biti suviše lako čitljivi.

Vlada i njena ministarstva, kako vidjesmo, izdašno finansiraju ovaj događaj. Nije to bez neke, što bi se reklo. Stiče se utisak da su u posljednje vrijeme bili prilično rezervisani u pomaganju NVO, a sad, najednom... Kao da Bebeto zna čarobno “Sezame, otvori se” za teške dveri tih Vladinih trezora. Dakle, već je iz te konstelacije odnosa jasno da je ovo – Vladina rabota. Za namamljivanje uglednih izvanjaca vjerovatno su poslužila imena onih koji su nekada bili žestoki kritičari vlasti, da bi, kasnije, pronašli svoj interes u promjeni kursa. Tako da je sve to skupa slojevita prevara, kako i dolikuje ozbiljnim igračima.

Sastav gostiju? Među najavljenim imenima vidim i ime Brankice Stanković. Možda je baš ona zanimljiva za jedan misaoni eksperiment. Naime, zamislite da ta sjajna novinarka živi u Crnoj Gori. Nema sumnje da bi najmanje jedan serijal njenog Insajdera bio posvećen nekoj važnoj domaćoj temi. Recimo, duvanskom švercu, i to sa vertikalom od brzih čamaca iz devedesetih do danas aktuelne fabrike Tara kod Mojkovca. I, siguran sam, bile bi to atraktivne emisije. Ali, što mislite, da li bi se, u tom sluičaju, ona nalazila na spisku uglednih gostiju ovoga skupa koji pripremaju Bebeto i njegovi? Uz podršku slavne grupe Mugijevih intelektualaca i medijskih specijalaca, ovjekovječene na jednoj fotografiji.

Nekome može biti zanimljivo pitanje – kako Vlada bira koga plaća? Lako. Ko sluša... A tu bi se valjalo prisjetiti – i on je ovih dana u jubilejskom fokusu – Miloša Crnjanskog. Ovaj detalj sam pronašao u jednoj vrlo zanimljivoj (i opširnoj) knjizi o velikom pjesniku i njegovom povratku u Titovu (i Rankovićevu) Jugoslaviju, koja, koliko mi je poznato, i na žalost, još nije publikovana. (Uzgred, a aktuelno: Crnjanski je tada bio jedan od rijetkih koji je podržao gradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, biranim komplimentima se izražavajući o Meštrovićevom projektu.) U Londonu je Crnjanski, nevesele emigrantske teme, prilično loše živio. Ali, borio se, radio po obućarskim radnjama, njegova Vida pravila je lutke... Tada je u Argentini Milan Stojadinović pokrenuo časopis Ekonomist, a Crnjanski je bio neka vrsta povremenog dopisnika iz britanske prijestonice. Međutim, ultrabogati Stojadinović nije se činio vješt – sa te adrese nikakvi honorari piscu nisu stizali. Kada se odvažio da, izokola, delikatno, kako je on to umio, priupita Stojadinovića o tome, ovaj mu je odgovorio – Gospodine Crnjanski, koga plaćam ja ne cenim. Koga cenim, ja ne plaćam... I priča bi završena. Izgleda da, čitano u Stojadinovićevom ključu, crnogorski premijer ne cijeni nikoga od ove ekipe... Sasvim logično. Volio bih vidjeti, da ih cijeni, da li bi uopšte bili tu?

Kad je već riječ o uglednim gostima, čudi me da nisu najavljeni i Njegoš i Đilas. Još jedno intrigantno podsjećanje: ranih devedesetih, kada je u nekakvoj proceduri bio prijedlog o rehabilitaciji Đilasa, crnogorsko rukovodstvo (u kome je i tada kao i sada, bilo i Đukanović) tu stvar je spriječilo. No, njemu se, još uvijek, sve otpisuje na – grehove mladosti. (Izgleda da grešnije mladosti odavno nije bilo.)

Naravno, obojicu bi - i Njegoša i Đilasa - zastupala Radmila Vojvodić. Ona najbolje zna što Njegoš i Đilas misle o Milu i njegovoj ekipi. Kao i što Milo misli o bilo čemu. Njihov nastup bio bi jedna vrsta spiritističko-trbuhozboračke seanse. A Radmila bi mogla, kao Severina, ne bilo primijenjeno, na otvaranju otpjevati i svoj mega hit Montenegro blues. Sa dirljivim refrenom za ovu svečarsku priliku: “Njegoš, vatre, Đilas, vode, Milo vodi do slobode...”

Preporučujemo za Vas