više od riječi

Mrzitelji

Uvijek me iznova zapanji mitropolitovo umijeće da propusti da u izvorno hrišćanskom duhu stane na stranu potlačenih i ugroženih
30 komentar(a)
Lovćen, mauzolej, Foto: Luka Zeković
Lovćen, mauzolej, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 19.10.2013. 15:43h

Izgleda da svaki javni diskurs o Paradi ponosa isprovocira debele slojeve fašizma koji postoje u ovom društvu. U neobičnom rasponu od mitropolita do fudbalskih navijača.

Za razliku od navijača, koji su u svom otporu prilično divljačni i neartikulisani, mitroplit Amfilohije se potrudio da pokaže kako je njegova mržnja – teorijski fundirana. Kao kod starozavjetnih proroka. Zato je napisao pismo. Dobro je što ne postoje logori, pomislio sam kada sam pročitao mitropolitove riječi.

Tamo negdje, još krajem osamdesetih i početkom devedesetih, imali ste precizan indikator da shvatite ko se “primio” na crkvu. Čim čujete, do juče normalnog čovjeka, kako najednom počinje da vam objašnjava razliku između molebana i molepstvija, potegne riječi poput “mirbožanje”, “opštzežitije” i slično, bilo vam je jasno kojim je putem krenuo.

Upravo tako su mi zvučale Amfilohijeve riječi poput “muželožništva”, a njegov autentičan doprinos novoj crkvenoj terminologiji je ”gejstvo”. Engleski korijen i slovenski dodatak i eto gejstva. Možda se tako mogu praviti i druge nove riječi. Recimo, ako ste dobar vjernik i mislite da je sve u redu – to se zove “okejstvo”. I tako dalje... Ili - “itakodaljstvo”...

Ipak, najjeziviji momenat u njegovom pismu je elaboracija o donošenju ploda i “djetorodnom” nagonu. Uzgred, ideja je krajnje problematična. Neka prelista Platona (filozof cijenjen u njegovoj firmi) pa neka vidi gdje je. On, dojučerašnji vladičanski sabrat Kačavendin, morao bi opreznije promišljati ovakve teme.

Ali, pazite sad ovo: "Drvo koje ne donosi ploda, siječe se i u oganj baca", poručuje Amfilohije. E, ovo je monstruozno. Ovo je retorika koju su hrišćani primjenjivali u srednjem vijeku prema jereticima. A vjerujem da su i kreatori Aušvica imali slične polazne premise.

Znači, ne samo da se “siječe”, već se mora i “u oganj baciti”. Ovo je “suludstvo” bez “presedanstva”.

Ko siječe, a ko baca u oganj? Bilo bi lijepo da mitropolit i to objasni. Radi li to on, ili je potrebna asistencija neke državne službe, možda bi se crne trojke mogle i za to iskoristiti. Malo modifikovane – po jedan pop i dva policajca...

Ah, molebani, talibani, što bi rekao jedan moj prijatelj.

Uvijek me iznova zapanji mitropolitovo umijeće da propusti da u izvorno hrišćanskom duhu stane na stranu potlačenih i ugroženih. Savremenom katoličanstvu upravo je ta potreba – odlazak u favele, među najbjednije, među najugroženije – dala vitalnu snagu za novo doba. Na tom tragu je bila i teologija oslobođenja, ali i javno djelovanje novog pape. Zar je zaista nemoguće zamisliti pravoslavnog vladiku koji bi prešao taj rubikon moderniteta. Hrišćanske crkve će već u bliskoj budućnosti ili biti upućene na one kojima je pomoć najpotrebnijka, ili će se pretvoriti u živu arheologiju davno prošlog vremena. Svojevresne starinske razglednice sa kič prizorima.

Možda sam ja naivan, ali, uprkos sopstvenom ateizmu, to što znam o hrišćanstvu ne da mi da zamislim hrišćane koji podržavaju, i korak dalje, propagiraju, javni linč. Zar su zaista oni divlji ljudi koji skaču i kidišu na druge ljude mjera bilo kojeg hrišćanstva? Ne vjerujem.

Milo ide na Lovćen – treba pred cetinjske izbore “poništiti” efekat “hramoljublja” koje je pokazao DPS u prethodnom periodu. To je principijelnost kako je vide crnogorski vlastodršci – prvo sa hramom namignu Srbima, a onda trk na Lovćen, idu izbori na Cetinju, treba namignuti i Crnogorcima...

A opet, to jeste zanimljivo – više pažnje Lovćenu i Mauzoleju posvećeno je zbog Milovog govora (obraćanja sa Lovćena, za pastvu - “besjeda na gori”, ili kako već) nego zbog dva vijeka Njegoševog rođenja. Možda taj detalj najbolje objašnjava današnju Crnu Goru. Sve važno i lijepo u njenoj prošlosti postoji samo u onoj mjeri u kojoj vladajuća partija to može iskoristiti za neku od kampanja... A oni su u stalnim kampanjama – ako nisu predizborne, onda su kampanje protiv izdajnika, neprijatelja, sramotnih ljudi... Tamo na Lovćenu bi premijer mogao da obeća zatvor i sudijama koji nisu uvažili “dušebolstvo” njegove stestre. (Onaj što je sudio Vijestima nije napravio takvu grešku, zato i ne mora da brine.)

Možda je i Paradu ponosa trebalo izmjestiti na Lovćen. Tamo bi obezbjeđivanje skupa bilo najlakše – a onih 400 i kusur stepenica bile bi zgodna provjera fizičkih sposobnosti kako LGBT populacije, tako i policajaca, pa i premijera. Milovo prisustvo bi učinilo da to bude masovan događaj, a, eto, kad država Crna Gora nije napravila neki ozbiljan program za Njegošev jubilej, možda bi baš to lijepo šarenilo na vrhu Lovćena bilo način da se prizovu nova čitanja velikog pjesnika.

Preporučujemo za Vas