Kada je američka investiciona banka Liman Braders krahirala 2008, izazvavši najgoru globalnu finansijsku krizu od Velike depresije, naizgled je postignut široki konsenzus oko uzroka te krize. Naduvani i nefunkcionalni finansijski sistem je pogrešno raspoređivao kapital i zapravo stvarao rizike umjesto da njima upravlja. Finansijska deregulacija, uz lako dostupan novac, doprinijela je prekomjernom preuzimanju rizika. Smatralo se da će monetarna politika biti relativno nedjelotvorna u oživljavanju ekonomije, čak i ako bi još dostupniji novac mogao spriječiti potpuni kolaps finansijskog sistema. Stoga, biće potrebno veće oslanjanje na fiskalne mjere, odnosno povećana državna potrošnja.
Pet godina kasnije, dok jedni čestitaju sebi zato što su izbjegli još jednu depresiju, niko u Evropi ili Sjedinjenim Američkim Državama ne može da objavi povratak prosperiteta.
Evropska unija se tek se izvlači iz recesije s dvostrukim (a u nekim državama i trostrukim) dnom, a neke njene članice su i dalje u depresiji. U mnogim državama EU, BDP je i dalje niži ili neznatno viši u odnosu na nivo od prije recesije. Skoro 27 miliona Evropljana je nezaposleno.
Slično tome, 22 miliona Amerikanaca ne može da nađe posao. Udio radnog stanovništva u SAD je opao na nivo koji nije viđen od kada su žene u velikom broju stupile na tržište rada. Dohodak i stepen bogatstva većine Amerikanaca je niži nego prije krize. Dohodak prosječnog zaposlenog muškarca je niži nego što je bio prije više od četrdeset godina.
Da, tačno je da smo učinili nešto u cilju poboljšanja stanja na finansijskim tržištima. Došlo je do nekog povećanja kapitalnih zahtjeva - ali ni približno koliko je potrebno. Neki rizični derivati - finansijsko oružje za masovno uništenje, stavljeni su na berze, čime je povećana njihova transparentnost i ublažen sistemski rizik; ali se velikom količinom njih i dalje trguje na netransparentnim vanberzanskim tržištima, što znači da imamo vrlo malo saznanja o izloženosti riziku nekih od naših najvećih finansijskih institucija.
Isto tako, suzbijen je određeni dio predatorskog i diskriminatorskog kreditiranja, kao i zloupotrebljavajuća praksa u oblasti kreditnih kartica; ali jednako eksploatatorske prakse i dalje postoje. Siromašno radno stanovništvo je i dalje izloženo zelenaškim kreditima. Banke koje dominiraju tržištem i dalje izvlače pozamašne naknade za transakcije preko debitnih i kreditnih kartica od trgovaca, koji su primorani da plaćaju iznose i po nekoliko puta veće od onih koji bi bili podnošljivi za stvarno konkurentno tržište. To su, sasvim jednostavno, takse, pri čemu prihod ide u privatne kase umjesto da služi javnoj svrsi.
I drugi problemi su ostali neriješeni, a neki su se pogoršali. Američko hipotekarno tržište je i dalje na aparatima za održavanje života: vlada sada sprovodi procjenu više od 90% svih hipoteka, a administracija predsjednika Baraka Obame nije čak ni predložila novi sistem koji bi osigurao odgovorno kreditiranje pod konkurentnim uslovima. Finansijski sistem je postao još više koncentrisan, što je pojačalo problem postojanja banaka koje su ne samo prevelike, previše međusobno povezane i previše zavisne jedna od druge da bi propale, već su i prevelike za uspješno rukovođenje i preuzimanje odgovornosti. Uprkos nizu skandala, od pranja novca i tržišne manipulacije do rasne diskriminacije prilikom kreditiranja, nijedan visoki zvaničnik nije snosio odgovornost; a kada se nametnu finansijske kazne, one su puno manje nego što bi trebalo, kako ne bi bile ugrožene sistemski važne institucije.
Agencije za kreditni rejting su snosile odgovornost u dvije privatne parnice. Ali je i tu ono što su platile samo djelić gubitaka koje su izazvale njihove akcije. I što je još važnije, suštinski problem – nakaradni sistem podsticaja u kojem ih plaćaju firme koje ocjenjuju – tek treba da se promijeni. Bankari se hvališu potpunom otplatom sredstava koja su dobili od države na vrhuncu krize. Međutim, nikako ne pominju da je bilo ko ko je dobio veliki državni kredit s kamatnom stopom blizu nuli mogao zaraditi milijarde da je isti taj novac s višom kamatom posudio državi. Ne pominju ni cijenu koju je zbog toga pretrpio ostatak ekonomije: kumulativni gubitak proizvodnje u Evropi i SAD-u iznosi više od pet biliona dolara.
U međuvremenu se ispostavilo da su bili u pravu oni koji su tvrdili da monetarne mjere neće biti dovoljne. Da, svi smo mi bili kejnezijanci, ali prekratko. Fiskalni stimulans je zamijenjen štednjom, što je imalo predvidive, a i prognozirane negativne efekte na ekonomske rezultate.
Neki u Evropi su zadovoljni činjenicom da je privreda možda dotakla dno. Uz povratak rasta, recesija, koja se definiše kao dva uzastopna kvartala ekonomskog pada, zvanično je prošla. Međutim, u bilo kakvom značajnom smislu, ekonomija u kojoj su prihodi većine ljudi i dalje niži nego 2008, i dalje je u recesiji. A ekonomija u kojoj je 25% radno sposobnog stanovništva (i 50% mladih) nezaposleno, kao što je slučaj u Grčkoj i Španiji, i dalje je u depresiji. Štednja nije uspjela i nema izgleda da će u bliskoj budućnosti doći do povratka punoj zaposlenosti (nije iznenađenje što Amerika, sa blažom verzijom štednje, ima bolje izglede).
Finansijski sistem je možda stabilniji nego što je bio prije pet godina, ali je to nisko postavljeni standard jer se čak i tada jedva održavao na samoj ivici provalije. Oni u javnom i finansijskom sektoru koji čestitaju sebi zbog povratka profitabilnosti banaka i blagih regulatornih poboljšanja, trebalo bi da se usredsrede na ono što bi tek trebalo učiniti. Čaša je, u najboljem slučaju, samo do četvrtine puna, a za veliku većinu ljudi je tri četvrtine prazna.
Copyright: Project Syndicate 2013.
Prevela: A. ŠOFRANAC
Bonus video:
