Nastavak iz jučerašnjeg broja...
Naime, i pored zavidnog broja svjedočanstava koja su se u međuvremenu pojavila u kojem neposredni protagonisti (Bulatović, Kostić, Kilibarda) iznose svoja zapažanja, niko nije dao smislen odgovor na prosto pitanje suštine, smisla i cilja crnogorskog suludog pohoda na Dubrovnik? Po svemu sudeći, čini se da u navedenom kontekstu Crnoj Gori taj pohod (osim kompromitacije) nije trebao ništa, ali jeste Tuđmanu i Miloševiću. Prvom, zbog međunarodnog priznanja, a drugom zbog "pranja" ruku od prljavih poslova urađenih u korist "saveznika". Čini se da će ovo stanovište biti osnaženo tek ako svjetlost dana ugledaju neobjavljeni memoari oficira KOS-a R. Goranovića. Tome i mnogo čim drugim ćemo se posvetiti analitičnije i iscrpnije drugim povodom i prilikom, a sada dodajmo svemu navedenome sintezu argumenata o "dogovorenom ratu":
1."Vojska Jugoslavije i Hrvatska vojska nikad nisu jedna na drugu ispalile ni metka. Milošević je uspostavio VJ poslije sarajevskog primirja otpustivši iz Generalštaba JNA kšatrije, pa doveo svoje ljude.
2. Tuđman i Milošević bili su u neprekidnom kontaktu, osobno su se susreli 48 puta (?!), a bili su u dodiru i preko specijalnog emisara, Šarinića, koji je 11 puta (?!) odlazio u Beograd. Specijalni telefon preko kojega su održavali vezu uklonjen je s Pantovčaka tek 2001. kad se ondje uselio Mesić.
3. Međusobno su izručivali teroriste, te repatrirali diverzante i agente (Arkan, Hadžić, pripadnici mreže “Labrador”…)
4. Uoči početka rata napravljena je karta podjele Bosne. Plan nije proveden u djelo sporazumno, nego u ratu, u skladu s fluidnim okolnostima. U Šipovu 1995. Gotovina izjavljuje: “Što ko uzme, njegovo je!” To je izrečica one čuvene Rojsove ekonomske maksime: “Tko je jamio, jamio je!” Vidi se da je u pozadini djelatan isti politički um.
5. Oko načina vođenja rata u Bosni postignut je operativni politički dogovor Karadžić – Boban (u Grazu), uspostavljena je vojna koordinacija (sastanci Mladić – Petković), a provodile su se i zajedničke vojne operacije protiv Bošnjaka. Srbi su Hrvatima iznajmljivali tenkove s posadama za gotov novac. Istina, povremeno su se znali angažirati i na drugoj strani. Kad su u Mostaru artiljerijom potisnuli napredovanje HVO-a protiv Armije BiH, na upit Muslimana zašto im za džabe pomažu, odgovorili su: “Kuća časti!”
6. Hrvatska je u potpunosti preuzela opskrbu Srba u Krajini i u Bosni naftom, hranom i cigaretama. Preko Splita, odnosno iz Rijeke preko Velike Kladuše, nesmetano voze beskonačne kolone šlepera. To je, pišu strane novine, “najveća krijumčarska operacija na svijetu”. Nije čudo što se Hrvatska poslije napučila bogatim posavskim naftnim šeicima, te postala europsko središte mafije koja kontrolira trgovinu cigaretama.
7. Hrvati koji u Bosni nisu prihvatili savezništo sa Srbima, likvidirani su (Blaž Kraljević). Političari koji su se tome protivili (Kljujić) politički su likvidirani". Ovdje bih dodao oficiri koji su bili protiv rata za Dubrovnik (Krsto Bošković) likvidirani su?!...”
Realizaciju "dogovorene" politike autor posmatra kroz tri karakteristične faze: I Domovinski rat do sarajevskog primirja, II Rat u Bosni; III “Bljesak” i “Oluja”. Kao opšte karakteristike "dogovorenog rata" autor izdvaja:
"1. JNA vodi rat u Hrvatskoj uz pomoć vojnika koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka, rezervista iz Hrvatske i Crne Gore, te s pripadnika Vukovih i Šešeljevih milicija. Miloševićeva policija ne privodi rezerviste dezertere iz Srbije (odziv u vojsku manji je ondje od 30%). U toj fazi, JNA je samostalan politički faktor, a Vuk i Šešelj Miloševićevi su neprijatelji. Znači – rat vodi JNA prema svojim predratnim planovima “Ram” i “Bedem”, pripremljenim za borbu s unutrašnjim neprijateljem, a pomažu joj Vuk i Šešelj, koji od Slobe pokušavaju preoteti vlast. Milošević pušta vojsku da izgori – bez žive sile, koja se može prikupiti jedino mobilizacijom;
2. Milošević ne pomaže SAO Krajinu neposrednim vojnim angažmanom, nego samo preko tajne policije (Stanišić, Simatović) koje instaliraju Vasiljkovića i Ražnatovića. Ukupni broj dobrovoljaca u Bosni nikad nije prerastao 2.500. Doduše, formiranjem Vojske Jugoslavije sve vojne operacije u Krajini dolaze pod Miloševićev nadzor. On je zamijenio Martića Babićem. No, za sudbinu Krajine nije se vitalno vezao. I od Bosne je naposlijetku odustao u Daytonu, dobivši ondje dovoljno da politički opstane u Srbiji;...
3. Ne uklapa se napad na Banske dvore, atentat na Markovića i Tuđmana. No, to spada u red samostalnih operacija OS zrakoplovstva (zbog toga je smijenjen načelnik KOS zrakoplovstva, a šef specijalnog KOG-a pukovnik Rakočević, koji je vodio operacije u Zagrebu, izveden je na sud 1992). Rat u Bosni kao II faza "dogovorenog rata" se prepoznaje po sljedećem:" (1) Puna politička, vojna i logistička suradnja srpskih i hrvatskih protagonista na ostvarenju zajedničkih ciljeva, sve do Washingtonskog mira; (2) Milošević ne dopušta političku integraciju SAO Krajina u Hrvatskoj i Bosanske Krajine, kojom bi bio stvoren “izvanvanjski” entitet Zapadne Srbije; (3) Dok hrvatske trupe napreduju i okružuju srpske etničke teritorije u Bosni, Miloševićeve vojne snage potpuno su pasivne. On dopušta slom SAO Krajina i Republike Srpske, a zatim u Daytonu postaje jamac mira u kojem je Bosna pretvorena u državu sa Srbima kao manjinskim narodom.
Opšti zaključak: Milošević nije imao ambicije da proširi svoj suverenitet, jer nije imao afiniteta prema ideologiji kreatora velike Srbije. On je u tu koncepciju, čiji su protagonisti beogradski memorandumski intelektualci na čelu s Dobricom Ćosićem i njihov zagrebački korespondent Franjo Tuđman, s kojim se Čosić susretao 80-ih godina, upao iz nužde, boreći se za politički opstanak. Stoga se lako mogao dogovoriti s Tuđmanom. Obojica su imali isti prioritet – uspostavljanje i očuvanje vlastitog suvereniteta, uz eventualno teritorijalno proširenje u Bosni, samo što su od rezultata toga zajedničkog ratnog pohoda morali odustati pod neizdrživim pritiskom američke diplomacije.”
Šta se ovome može suprostaviti kao argument? Naše pojedinačno iskustvo i doživljaj rata? I na kraju, ako se prihvate argumenti teze o "dogovorenom ratu", imamo li mi uopšte pravo da istražujemo njegove uzroke, a da pri tome ne optužimo sami sebe i svoju glupost? Odnosno, koliko jedan narod može biti kolektivno glup i slijep?! Upravo zbog toga je potrebno organizovano i smišljeno otpočeti sistematska i sveobuhvatna istraživanja vremena između 1981-2001, kako bi se dodatno uvjerili kako su naše gluposti dobijale "smisao". Ovako, ako budemo čekali, svaka će "glupost" biti "pokrivena" nekom knjigom, koje će generacijama poslije nas biti ključni "argument" da je svako u tim glupostima nalazio smisao i opravdanje. Ili da citiram jednog znamenitog mislioca: "Istoričari naknadno svakom zločinu daju smisao".
Naravoučenije: "Teško onima koji gledaju ono što drugi žele da vidiš". Zato, pogledajmo na vrijeme koliko smo bili slijepi?! Sve ovo indirektno potvrđuju i nedavno objavljeni dokumenti CIA u kojima se izražava čuđenje sa kojom lakoćom je Milošević Krajinu prepustio hrvatskoj vojsci i sugerišu da je Milošević političkim manevrima spriječio veću reakciju u Srbiji zbog ovog poraza. “Zahvaljujući beogradskim političkim odlukama, došlo je do zanemarljivih protesta srpske populacije. I to uprkos zbjegu 200.000 Srba i najvećem srpskom porazu otkad je njemački Vermaht pregazio Srbiju u sedam dana aprila 1941”. Kada se danas poznate činjenice o našoj nedavnoj prošlosti slože i objektivno analiziraju, postajem zahvalan vlastima koje su iz upotrebe izbacile udžbenik za IV razred gimnazije, čiji sam koautor. Udžbenik je, ipak, bio neobjektivna "pohvala glupima", tj. nama. I dobro je to uočio "partijski specijalac iz Velike", te mu se javno zahvaljujem...
Bonus video:
