Buntovnik realista

Merkel u zemlji osmijeha

Niko ne bi trebalo da očekuje značajnu promjenu u Merkelinoj politici prema EU ili u pristupu spoljnopolitičkim i bezbjednosnim pitanjima. Ogroman dio njemačkih birača je prihvatio njen stav prema ovim pitanjima; a većina ljudi, ukjučujući one na visokim položajevima, ne mijenja se tako lako kada zađe u određeno životno doba
58 pregleda 0 komentar(a)
Angela Merkel, Foto: Wordpress.com
Angela Merkel, Foto: Wordpress.com
Ažurirano: 29.09.2013. 13:35h

Izbori u Njemačkoj su završeni. Jasno je ko je pobijedio a ko izgubio, a politički pejzaž se puno promijenio. Prava drama se, međutim, nije odigrala između glavnih stranaka, već na marginama političke scene.

Kancelarka Angela Merkel slavi ubjedljivu pobjedu, a njen Hrišćansko demokratski savez (CDU) zamalo nije osvojio apsolutnu parlamentarnu većinu. Međutim, za ovoliki trijumf zaslužan je uglavnom kolaps njenog liberalnog koalicionog partnera, Stranke slobodnih demokrata (FDP), koja prvi put u istoriji Savezne Republike Njemačke neće biti zastupljena u Bundestagu.

Liberali su uvijek činili ključni dio njemačke poslijeratne demokratije; sada ih više nema. Odgovornost za to snosi prije svega FDP. Nijedna vladajuća stranka ne može priuštiti tako žalosno nekompetentne ministre i rukovodstvo; Merkel je u proteklih četiri godine mogla samo da se izmakne i posmatra javno samoubistvo liberala.

I opozicine stranke su platile cijenu neuspjeha da se uhvate u koštac sa realnošću. Ekonomija napreduje, stopa nezaposlenosti je niska, a većini Njemaca je bolje nego ikad do sada. Međutim, umjesto da se usredsrede na slabosti vlade - energiju, Evropu, obrazovanje i politiku porodice - oni su igrali na kartu socijalne pravde. Merkelina pretjerano optimistična kampanja bila je puno više u skladu sa osjećanjem njemačkih birača nego sjeta opozicionih stranaka zbog nedaća radničke klase, što je s pravom doživljeno kao taktika za povećanje poreza.

Vladajuće većine (a time i izbori) u Njemačkoj se uvijek dobijaju u centru. Merkelin prethodnik, lider Socijaldemokratske partije (SPD) Gerhard Šreder dobro je to znao. Međutim, ovoga puta su njeni oponenti - SPD, Ljevica i Zeleni - očistili centar i međusobno se proždirali na lijevoj strani. Pitanja rukovodstva su dodatno pogoršala situaciju - lider SPD-a Per Štajnbrik i Zelenih Jirgen Tritin nikada nisu imali ni najmanju šansu protiv Merkel i ministra finansija Volfganga Šojblea.

Jedini novi faktor koji bi mogao unijeti strukturne promjene u njemačku politiku je uspon nove Alternative za Njemačku (AfD). Iako nije uspjela da pređe prag od pet odsto za ulazak u Bundestag, stranka je ostvarila iznenađujuće dobar učinak. Ako njeno liderstvo bude gradilo na ovom uspjehu, o AfD će se pričati na izborima za Evropski parlament narednog proljeća.

Zaista, AfD je dobro prošla u istočnoj Njemačkoj, gdje će izbori u tri pokrajine biti održani 2014 – otimajući puno glasova od Ljevice. To podrazumijeva da bi se AfD mogla trajno pozicionirati na njemačkoj političkoj sceni, što bi moglo dodatno otežati povratak FDP-a.

Ipak, uprkos kolapsu FDP i katastrofalnoj izbornoj strategiji opozicionih stranaka, Angeli Merkel je potreban koalicioni partner. Ljevica nije opcija a bilo koji pokušaj stvaranja koalicije sa Zelenima - strankom koja će se neko vrijeme oporavljati od šokantnog poraza - izazvao bi nestabilnost.

Stoga će Njemci dobiti veliku koaliciju - kao što su i željeli. SPD će se premišljati, oklijevati i na kraju popustiti jer Merkel ima moćnu disciplinsku mjeru: mogla bi raspisati nove izbore, na kojima bi CDU vjerovatno dobio apsolutnu većinu.

Velika koalicija nije najgora opcija. Ništa ne blijedi tako brzo kao sjaj izborne pobjede a njemačku idilu će uskoro uzdrmati surova realnost - ključajuća kriza Evropske unije, Sirija, Iran i energetska politika.

Potreba za konsenzusom je posebno jaka s obzirom na teške odluke u vezi sa Evropom sa kojima je Njemačka vlada sada suočena. Grčkoj je potrebno dodatno otpisivanje duga. Evropska bankarska unija sa zajedničkom odgovornošću ne može se još dugo odlagati. Isto važi i za mnogo drugih pitanja. Angelu Merkel čeka zima nezadovoljstva, praćena kampanjoma za Evropski parlament, koja će CDU vjerovatno spustiti na zemlju.

Međutim, niko ne bi trebalo da očekuje značajnu promjenu u Merkelinoj politici prema EU ili u pristupu spoljnopolitičkim i bezbjednosnim pitanjima. Ogroman dio njemačkih birača je prihvatio njen stav prema ovim pitanjima; a većina ljudi, ukjučujući one na visokim položajevima, ne mijenja se tako lako kada zađe u određeno životno doba. Osim toga, povodom ovih tema, više ne postoji velika razlika između CDU desnog centra i SPD lijevog centra.

Velika koalicija bi mogla biti fleksibilnija u rješavanju krize eura ali manje povodom pitanja spoljne i bezbjednosne politike. U tom pogledu, međutim, Njemačka bi puno toga dobila iz šanse da osmisli odgovarajuću spoljnu politiku u okviru Zapadne alijanse, koji je posljednjih godina imala opasnu prazninu tamo gdje je nekad bila Njemačka - mada je ovo više maglovita nada nego konkretno očekivanje.

Takođe će biti interesantno vidjeti da li će i kako Merkel riješiti prelazak Njemačke na ekonomiju sa niskom emisijom ugljen-dioksida, najvažniji domaći projekat njenog mandata. Ili će uspjeti ili će to biti ogromna sramota za njemačku i katastrofa za njemačku ekonomiju. Odlučujuća pitanja su da li će smoći dovoljno hrabrosti da koncentriše svu potrebnu odgovornost za ovaj mega projekat u ministarstvu za energetiku i kome će povjeriti nadgledanje ovog herkulovskog zadatka.

Pokojni urednik nedjeljnika „Špigl“, Rudolf Augštajn, koji nikad nije volio bivšeg kancelara Helmuta Kola, nakon ujedinjenja Njemačke je napisao komentar sa naslovom „Čestitam, kancelaru!“ Za Merkel, ovi izbori su otvorili vrata, posebno u pogledu prevazilaženja krize eura i produbljivanja evropskih integracija. Međutim, neću joj čestitati dok ne prođe kroz njih.