Uzdanice

Uzdanice Dva svježa imenovanja pokazuju da je ova vlast pogubila sve kompase. I što je važnije – da je svaki sljedeći potez, zakonomjerno, gori i gluplji. Tako da će nastaviti svoj put – iz pobjede u pobjedu, do konačnog poraza... Što taj poraz prije dođe, bolje za Crnu Goru. Ovakve i slične kadrovske uzdanice, ako ništa drugo, pomažu da običan posmatrač shvati pravu prirodu aktuelnog režima.

Odavno se nije desilo da jedno imenovanje u diplomatiji može imati tako blagotvorno dejstvo u – kulturi. Odlazak ministra kulture u neizvjesne diplomatske vode, izvjesno, neće “osloboditi” prostor kulture u Crnoj Gori. Jasno je da za demontiranje Đagine koncepcije nije dovoljan njegov odlazak, ali, imaće stanovitu težinu makar u simboličkom smislu.

Podsjetimo - ministar Mićunović je tvorac osobenog dvorskog koncepta kulture, koji će, uvjeren sam, biti proučavan u narednim decenijama kao metod koji je ujedinio neke od najvažnijih tekovina feudalizma, socrealizma i postideološkog poltronstva.

Formirana je, naime, svojevrsna dvorska kulturna mreža–koja je podrazumijevala “namjesnike” za svaku oblast. Doduše ti “namjesnici” više su nalikovali klasičnoj ulozi caporegimea u njujorškim porodicama italijanskog porijekla iz pedesetih godina prošloga vijeka, nego li nekom obliku tradicionalnog (ili avangradnog) pojma djelatnika u sferi tzv. kulture. Ministra je zapravo zanimala samo kontrola, a ne bilo kakvo djelovanje. A on i njegovi “kontrolori” napravili su pustoš. Pogledajte tih nekoliko istih imena, koja se ponavljaju od članova kakvog važnog žirija, preko ovakvih ili onakvih komisija, pa do Bebine NVO. . .

Što ostaje za ministrom? (Osim anegdota.) Ostaje pregršt floskula. Ostaje praznina koja bi i časnog Bodrijara iz najboljih dana isprovocirala da kaže koju...

Naravno, uprkos odlasku ministra, ne treba sumnjati da će na njegovo mjesto doći neko ko ne želi mijenjati Đagin pravac, da ne kažem - “liniju”. Tu magistralu poniznog pristajanja na diktat Moći, stavljanja umjetnosti i kulture u funkciju ne jednog političkog projekta, ili neke ideologije, već u službu jednog kartela, jedne divlje horde (Hvala, Sem) “tranzicionih dobitnika”.

Kultura je u Đaginom konceptu bila predana sluškinja Moći. Posmatrač je katkad mogao imati utisak da ministar od prijema i svetkovina, od dočeka do ispraćaja, vjeruje da vodi neku visoku politiku. Ili bar ono što mali Perica zamišlja kao “visoku politiku”. Tako da nije stigao da odradi neke stvari koje bi odradio kakav “obični”, ne-teatralni ministar. Da napravi spisak nacionalne baštine, recimo. Da reaguje kada varvari ruše hotel Crna Gora, da se oglasi povodom dominacije koncepta političke podobnosti, da reaguje na govor mržnje u državnim medijima, da osudi napade na novinare i kritičare režima... Ali, za takvo što bio bi potreban lični integritet i istinski dignitet. A toga je u Đage bilo koliko i istinoljublja kod Mugoše ili morala kod Veljovića ...

Potpisnik ovih redova naivno je vjerovao da će dolazak na mjesto ministra kulture nekoga ko je potvrđeni stvaralac, učiniti da taj i takav minister ne bude tek puki poslušnik i “aminaš ”, već persona sa težinom. Ali, stara je istina – što čovjek može sebi da napravi, ne može niko drugi...

Ali što tek reći za odluku da na mjesto vladinog činovnika za komunikaciju sa medijima dovedu čovjeka koji je učinio da nam medijski mrak s početka devedesetih izgleda kao nevino doba. Imenovanjem Kusovca na takvo mjesto crnogorska vlast jasno stavlja do znanja (ako je neko i imao rezervi tim povodom) da Kusovca, njegov magloid i njegov način rada – smatra ispravnim i dobrim. Ovaj potez govori i kakvu komunikaciju ova vlast želi sa medijima, civilnim sektorom, na koncu i sa Evropom. Evropa, kako vidjesmo ljetos u Briselu, dobro poznaje i shvata kakav je moralni habitus po srijedi.

Sve ovo je potrebno reći zbog jednog posebnog tipa crnogorskog građanina koji vjeruje da u vlasti postoje loši pojedinci, ali da vlast, ipak, nije takva. Naime, ova vlast upravo vrhuni u personalnim i moralnim kvalitetima svih tih mugoša, veljovića i kusovaca… To je istinska mjera ove vlasti. I ne treba imati iluzija.

Dok u svim mogućim novinama gledam fotografije sa Oba - mom (odradio je sve ove balkanske predsjednike u deset minuta, izgleda), sjetih se kako je nakon Obamine pobjede na izborima, onim prvim, ministar Mićunović poslao voshište n u čestitku američkom predsedniku. Kad pogledam ovu fotografiju Đukanovića sa Obamom, izgleda mi kao da je Obama zaustio da pita: Što čini Đale… Đe u Beograd, moga si ga poslat i kod mene, u Vašington.

Mogao, slobodno. Ne bi mu pamet smetala...