kontra(per)cepcija

Vrata novog rata

To se zove fašizam. Iracionalna, gluha mržnja prema drugačijem koja se hrani paranoidnim fantazijama i koju vlast oblikuje kako poželi, očas je proizvodeći i u topovsko meso i u dželate. To su vrata novog rata
4 komentar(a)
LGBT, Foto: Beta
LGBT, Foto: Beta
Ažurirano: 18.09.2013. 09:10h

Tek nakon što je ljetos održan prvi Prajd u Crnoj Gori počela sam da se plašim. Prvi put nakon devedesetih, jeziva, zadihana njuška delirične mržnje iskezila je svoje cinično lice u Budvi braneći “normalnost”, nestrpljiva da otvori glave ljudima koje ne poznaje, koji nikad ništa nažao nisu uradili hulji spremnoj na linč. Zvijer je budna i žedna krvi.

Opljačkan, izmrcvaren, prezadužen, dezorijentisan, autoritaran, ucijenjen, bijesan puk ne ujeda ruku koja mlati i hrani. Ne smije u oči da pogleda. Ali zato kada nađe žrtveno jagnje ima epski da se iživljava, za sve da naplati. To se zove fašizam. Iracionalna, gluha mržnja prema drugačijem koja se hrani paranoidnim fantazijama i koju vlast oblikuje kako poželi, očas je proizvodeći i u topovsko meso i u dželate. To su vrata novog rata.

Već njušim “Ma nemoj, zaratićemo zbog pedera” prigovor iznesenoj tezi. Da pojasnim, ne mislim da će varvarski odnos koji ubjedljiva većina demonstrira prema LGBT osobama biti bilo kakav okidač. Ali ta spremnost da povrijedimo nekoga koji nas ni na koji način ne ugrožava (o ovome bi svakako trebalo napraviti obrazovni serijal koji će se na javnom servisu emitovati u udarnim terminima) svjedoči o stupnju dehumanizovanosti koji naše društvo neumorno demonstrira.

Ne izbija mi iz glave slika koju Zdravko Cimbaljević opisuje u svom pismu ostavke, i svaki put kada ga pročitam kao da progutam šaku trnja: “U autobusu svi su me pljuvali i gađali čim su prije stigli. Niko im nikada nije rekao stanite. Niko nije sjeo pored mene. Sloboda se sužavala. Više nisam mogao u autobus. Nisam više smio u rodni Nikšić. Postao sam nepoželjan sin, unuk, rođak i prijatelj. Zabranili su mi pristup svemu što mi je nekad u porodici i životu značilo.”

Živim u istoj zemlji kao i potpisnik ovih redova. Dakle, mene je sramota. Sramota me je i osjećam se odgovornom što nisam učinila više da do ovog nikad ne dođe. Što nisam bila u autobusu. Što nisam sjela kraj njega. Što se nisam usudila.

U drugoj kulturi i drugom vremenu, autobus je postao suprotnim simbolom. Simbolom pobune protiv rasne segregacije u Sjedinjenim Američkim Državama i Pokreta za ljudska prava. Priča se dešava početkom decembra 1955. kada su u zemljama američkog juga još uvijek na snazi takozvani Jim Crow zakoni koji su omogućavali rasnu segregaciju u javnim školama, na javnim mjestima, u javnom prevozu, vojsci, itd. Malo ko nije čuo za hrabru krojačicu Rosu Parks i njenu odluku da ne ustane bijeloj putnici koja je nakon nje ušla u autobus. (U isto vrijeme, malo ko je čuo za Claudette Colvin, prvu osobu uhapšenu zbog nepoštovanja rasističkih zakona o javnom prevozu u istom gradu, devet mjeseci prije nego je Rosa Parks učinila isto. Claudette je tada imala tek 15 godina.) Ušavši u autobus, Rosa je sjela na prvo mjesto u odjeljku za crnce koje se nalazilo odmah nakon odjeljka za bijelce. Kada su bijeli putnici ušli u autobus, vozač je njoj i trojici drugih crnih putnika naredio da krenu prema drugom kraju autobusa i voze se stojeći. Ostala tri putnika odmah su poslušala vozača. Ali Rosa Parks je ostala mirno sjedati. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje koje je pokrenulo bojkot javnog prevoza u Montgomeriju, Alabama, i dovelo do toga da se rasistički lokalni zakoni o javnom prevozu proglase neustavnim nakon više od 12 mjeseci nenasilnog protesta.

Rasizam nije mrtav, ali je racionalnim argumentima neodbranjiv i u onome što se naziva slobodnim i demokratskim društvima - neprihvatljiv. To je dio civilizacijskog naslijeđa u koje su brojne herojske figure i bezbrojni bezimeni i bezimene ugradili svoje povijesti i nerijetko svoje živote. Svi biramo gdje ćemo sjesti. Hoće li naša odluka odškrinuti vrata drugačijem, boljem svijetu ili novom ratu, naš je izbor i naša odgovornost. Biram da sjednem pored Zdravka.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")