Slučaj Davida Mirande - partnera kolumniste Gardijana Glena Grinvolda, koji je zadržan na londonskom aerodromu Hitrou, ispitivan 9 sati i prinuđen da preda svoje elektronske uređaje (od kojih su neki navodno sadržali dokumenta koja je Grinvoldu dostavio bivši američki obavještajni saradnik Edvard Snouden) – šokantna je demonstracija promijenjene klime kada je u pitanju štampa. A šokantna je i činjenica da su državni zvaničnici prijetili uredniku Gardijana Alanu Rasbridžeru krivičnim prijavama i primorali članove redakcije Gardijana da unište računarsku opremu u prostorijama ovog lista. Ali, ono što najviše šokira je da se sve to desilo u Velikoj Britaniji.
Kao šef vlade koja je sprovela ova djela, britanski premijer Dejvid Kameron je izdao najčasnije kulturno nasljeđe svoje zemlje. Zaista , Britanija je u suštini izmislila i ostatku svijeta dala ideju slobode govora.Još u XVII vijeku , kad god bi monarsi ili parlamentarci pokušali da kontrolišu britansku štampu, pisci pamfleta i polemičari bi uzvratlii - i često pobjeđivali. Usred antimonarhističkog revolucionarnog zanosa , parlament je – čega bi Kameron trebalo da se sjeća – usvojio Licensing Order 1643, naredbu o cenzuri koja je podrazumijevala da se članci pregledaju prije objavljivanja.
Prodavci knjiga su protestovali, a sljedeće godine Džon Milton objavljuje „Areopagitiku“, utemeljski iskaz naše moderne filozofije prava na slobodu izražavanja. Vrativši se na britanske osnovne principe, Donji dom je 1776. poništio zakonodavstvo koje guši slobodu štampe.
Nakon tog povratka zdravom razumu, bilo je teško osuditi nekoga za politički govor ili pisanje u Britaniji. Nijedan zakon nije izričito cenzurisao politički govor, ostavljajući samo puno viši pravni prag „remećenja kraljevog mira“. Uprkos poplavi jakobinske propagande iz revolucionarne Francuske, britanski parlamentarci su ostali dosljedni ideji da su sloboda govora i izlaganje ideja otvorenoj debati u najboljem interesu Britanije. Napore 1823. i 1856. da se donesu zakoni koji ograničavaju slobodu govora suzbili su članovi parlamenta primjedbama koje su zvučale veoma moderno: svako uskraćivanje slobode štampe je klizav teren, jer ono što je za nekog pobuna ili bogohuljenje, za nekog drugog je zdravorazumsko razmišljanje.
Britanski građani su, takođe, redovno ustajali protiv napora da se ograniči sloboda štampe. Zaista, kada su sve moćnije grupe poput Društva za suzbijanje poroka počele da pokreću krivične postupke protiv izdavača i knjižara, poslanici su napali to ponašanje zbog njegove antibritanske prirode.
Naravno, upravo je ova tradicija slobode govora i rasprave tako često navodila britansku štampu da „ode predaleko“ i za državne zvaničnike i za građane. Parlamentarce je uvrijedilo pisanje o razvodu kraljice Karoline 1820. i ismijavanje kralja Džordža IV u štampi. Tokom 1860-ih i 1870-ih, njih je zaprepastilo kako su izdavači povećali tiraž izvještavanjem iz sudova ra razvode (i skandaloznom ponašanju pojedinih političara). Politička elita je stalno pozivala na ograničavanja slobode štampe . Međutim, parlament i sudovi su se vremenom uvijek vraćali osnovnim vrijednostima britanske slobode govora i izražavanja.
Hoće li i današnja ograničenja nametnuta novinarstvu u Velikoj Britaniji biti prolaznog karaktera? Nakon skandala sa prisluškivanjem u News Corp Ruperta Mardoka, parlament je izvršio pritisak na britansku štampu da pristane na zastrašujući sistem novčanih kazni do milion funti za „greške“ u vijestima. Isti sistem (nedavno je usvojen i u Australiji) često koriste demokratiji manje sklone vlade da bi gušile nezavisno novinarstvo; u Ekvadoru, na primjer, novine redovno plaćaju velike novčane kazne zbog kritikovanja vlade. Uspostavljanje „nacionalne bezbjednosti“ i „borbe protiv terorizma“, kao instrumenta za zastrašivanje novinara koji rade svoj posao - razotkrivaju vladine zloupotrebe – daje državi još efikasnije sredstvo za gušenje istraživačkog novinarstva.
Diktatori svuda ućutkuju novinare u ime „nacionalne bezbjednosti“ optužujući za izdaju, subverziju ili špijunažu one koji bi istraživali njihove režime. Ista taktika se sada pojavljuje i u demokratijama - sa istim zastrašujućim efektom. Zaista, aspekat Snoudenove priče koji najviše obeshrabruje je relativna tišina drugih medijskih kuća u Britaniji i Americi kada je država nacionalne bezbjednosti bukvalno došla na vrata Gardijana . Umjesto toga, imamo Majkl Granvolda, dopisnika magazina Tajm, koji je na Tviteru objavio (a potom izbrisao): „Jedva čekam da napišem odbranu napada bespilotnom letjelicom koji eliminiše Džulijana Asanža.“
Kao što je njemački pjesnik XIX vijeka Hajnrih Hajne dobro predvidio, tamo gdje pale knjige ili uništavaju hard diskove računara, moglo bi se dodati - uskoro će spaljivati ljude.
Da li britanski izdavači zaista vjeru da će ih tišina zaštititi od klizavog terena? Ako Gardijan sada mora da bude sam, Dejli telegraf ili Fajnenšl tajms će biti sljedeći koji će suočiti sa prijetećim pozivima iz Vajthola i zahtjevima da unište neku priču ili predaju dokumenta u vezi sa nekim istraživačkim izvještajem.
Britanija mora ponovo uspostaviti prvenstvo slobode govora. Ona mora ukloniti novi sistem novčanih kazni koji se razvija (sistem koji, paradoksalno, urednik Gardijana Rasbridžer i Laburistička partija - ali ne Kameron – zdušno podržavaju), izuzeti novinare od pritvaranja na osnovu Zakona o terorizmu i zabraniti cenzuru prije objavljivanja.Nažalost, malo je kretanja u tom pravcu. Neki poslanici su potpisali pismo Kameronu iz Komiteta za zaštitu novinara, protestujući protiv pritvaranja Mirande. Međutim, još puno toga treba da se uradi. Prije svega, Kameronova politička budućnost - i svih britanskih političara – trebalo bi da zavisi od toga da li on podržava britansku tradiciju slobode govora i javne rasprave ili je i dalje izdaje.
Za njihovo dobro - i za dobro Britanije - druge britanske medijske organizacije trebalo bi da prestanu da flertuju sa cenzurom i povedu ovu kampanju.Prevela: Angelina Šofranac
Bonus video:
