Glasanje putem ruke, na biračkom mjestu, na glasačkom listiću, i u kutiju, zatim, prebrojavanje...I tako redom. Demokratski ritual preko listića je važeći u elementarno organizovanim društvima. Kod nas, špil parlamentarnih karata se dijeli nakon pometenih izbora. Ne zna se đe je zloupotrebna rupa veća. Partije ne žele da se DIK profesionalizuje i kao nezavisno tijelo udalji od njihove kontrole. Da radi svoj posao tačno i precizno. Nepristrasni semafor, da bude. Zašto ne angažovati profesionalne, relevantne stručnjake za izborni proces, da upravljaju DIK-om, izgraditi i nagraditi ga/ih dobrom platom. Ali dobrom, da se ne mogu korumpirati. Zašto je potrebna profesionalizacija DIK-a? Isto kao da se pitamo a zašto je potrebna profesionalizacija bilo kojeg mehanizma u državi? No, svakako da je partito/milokratska misao oblikovala neke od najčešćih, dominantnijih mentalitetskih obrazaca. Ne čudi onda da spinovani, namješteni, društveni događaji, proizvode nepotrebno ishitrene reakcije, grube generalizacije. Bukanje, bukalaštvo i ostalo grananje.
Sa kojom dozom iskrene, dobronomjerne začuđenosti, izliti emociju kroz pogled – a da ne bude previše začuđujući, kada visoki funkcioner, piar, stranke, koja će po prvi put učestvovati na lokalnim izborima, kaže naše ambicije su da budemo vlast ?! Ovako precizan prognostički materijal udaljava rijetko oprezno građanstvo od pomenute političke opcije, bar za onoliko milja koliko je prosječna udaljenost te stranke od smarajućeg političkog standarda: milo/momo/cg/srp podjela. Opcija mogućih izbora. A, građanstvo je u toj lokalnoj zajednici oprezno taman koliko i bilo đe drugo u Crnoj Gori, nam. Nekada nije dovoljna samo dobra namjera.
Podavanje nacionalnih resura popularnim investitorima koji će izgraditi popularne sadržaje, nastavak je strategije rasprodaje preostalog neurbanizovanog. Ne možemo mi to sami, za naš račun, nego, eto, moramo angažovati nekoga sa strane. Nemamo, valjda, dovoljno pameti i znanja. Mladi ste, napunili tridesetikoju, i živjeli bi malo sami nakon uspješno realizovanih fakultetskih obaveza? Ne želite se kreditno zaduživati već želite otkriti kako je Crna Gora, po prošlogodišnjim cijenama hrane, voća i povrća, skuplja od država okruženja, osim Hrvatske, ali i pojedinih značajno ili neuporedivo ekonomski moćnijih zemalja Evropske unije? Možda ste i zaljubljeni, o, volite se? O, kakoe?!? Dobrodošli u carstvo realne ekonomije, đe vas država globi (oporezuje) i vrlo malo, kao, pridodaje (subvencionira) - jer nismo više u socijalizmu!? Ali, možemo li zato biti u autokratski privatizovanom robovlasništvu – znači li to tako? Utemeljivači i izvođači neoliberalniog kapitalizma u nas, kao i lokalni podizvođači radova, grubo kidišu ka radničkim i socijalnim pravima ustanovljenim još prije 100 godina. Represivni birokratski aparat se lagano i nesmetano razvija - izgradnja zavisne, prislušne birokratije.
Represije nad političkim protivnicima su omiljeni odnos skoro svih naših vlasti prema neistomišljenicima. Batinjanje, premlaćivanje, fizički pritisak. Sa grubom privatizacijom dobili smo i grubu primitivizaciju. Bila je 2007. kada se u podgoričkom eteru mogao čuti radijski džingl, glas jedne žene: “Znači, da javno kažem i pred svima – da neću da dozvolim da me prave budalom! Da neću da dozvolim da misle da su uspjeli svakoga čovjeka u Crnoj Gori da do te mjere obeščovječe, da proda sebe, da proda svoje znanje, da proda svoj zanat, da proda svoju ličnost i na kraju, da prodaje svoju zemlju! Jer ovo je rasprodaja svih vrijednosti na kojim Crna Gora počiva! I ovaj je narod koji je vjekovima gradio. Ovo je rasprodaja svega, Svega što je ljudsko, što je u svakome od nas utkano. I neću da ga sabijam…Mogu da odem odavde…Do sad su mi prijetili svim što na svijetu postoji. Nikad ih nisam prijavila policiji. Zašto policiju da prijavljujem policiji?!”.
Bonus video:
