AMERIKA U NOVOM SVIJETU

Limit tviter diplomatije

Da li su društveni mediji dali bolje diplomate ili pomogli da se riješe teški problemi? Ako jesu, zašto širom svijeta postoji toliko neublaženih kriza. Pompezno najavljivano državništvo XXI vijeka, kako se čini, nije doraslo svom zadatku
61 pregleda 0 komentar(a)
Twitter, Tviter, Foto: Shutterstock.com
Twitter, Tviter, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 22.08.2013. 09:24h

Američko državništvo XX vijeka dalo je Dina Ačesona, Henrija Kisindžera, Ričarda Holbruka i mnoge druge koji su držali u ravnoteži moć Sjedinjenih Država i njihovu odgovornost da razvijaju ključne odnose, rješavaju probleme i izgrađuju međunarodne strukture. „Državništvo XXI vijeka“, kako nam se stalno ponavlja, obećava da će otići korak dalje i pružiti više, pošto sada američke diplomate – kao i diplomate drugih zemalja – mogu da koriste Tviter, Fejsbuk i druge društvene medije.

Uz toliko današnjih međunarodnih problema, zaista je potrebno da diplomatija kombinuje stari državnički stil iz XX vijeka sa novim sredstvima koja nam omogućavaju tehnologije koje se brzo razvijaju. Međutim, sama ta sredstva ne mogu ništa riješiti, niti izgraditi.

Ipak, ti novi alati su svuda oko nas. Teško je naći nekog američkog ambasadora u bilo kom dijelu svijeta koji nije prihvatio izazov ovladavanja ovim komunikacionim tehnologijama. Većina ih ima nalog na Fejsbuku ili Tviteru, ili često objavljuju postove na Jutjubu kako bi javnost zemalja u kojima služe (kao i javnost kod kuće) bila upoznata sa njihovim dnevnim aktivnostima ili povremeno sa njihovim stavovima o nekom pitanju, pa čak i sa njihovim raspoloženjem. Stejt department procjenjuje da su njegovi zaposleni u direktnoj komunikaciji sa više od 15 miliona ljudi širom svijeta. Više od 330.000 ljudi „lajkovalo“ je Fejsbuk stranicu Stejt departmenta.

Ova generacija američkih diplomata brzo prevazilazi reputaciju nedostupnih i emotivno distanciranih ličnosti. Ruku na srce, u prošlosti su ambasadori imali malo prilika da se povežu sa stanovništvom zemlje domaćina, osim povremenih novinskih ili televizijskih intervjua ili fotografija sa sastanka sa nekim od zvaničnika zemlje domaćina ili dok na aerodromu čekaju nekog gosta iz Vašingtona. Sada kada su se pojavile američke diplomate koje tvituju, ovakvih prilika ne fali.

Vremenska ograničenja ne predstavljaju problem. Većina američkih ambasada obezbjeđuju stalni tok tvitova oslanjajući se na službenike zadužene za javnu diplomatiju koji svijetu kazuju šta ambasador radi iz dana u dan, pa čak i iz časa u čas. Mnogi ambasadori su sakupili dosta „pratilaca“ i „lajkova“ baveći se svojom svakodnevicom sastanaka i presjecanja vrpci. Sve su to zabavne stvari.

Međutim, da li su društveni mediji dali bolje diplomate ili pomogli da se riješe teški problemi? Ako jesu, zašto širom svijeta postoji toliko neublaženih i „neizposredovanih“ kriza – da pomenem samo neke: građanski rat u Siriji, pokolj u Egiptu i pogoršanje američko-ruskih odnosa. Pompezno najavljivano državništvo XXI vijeka, kako se čini, nije doraslo svom zadatku.

Zagovarači društvenih medija su u pravu kada ističu da su društveni mediji sredstvo koje se ignoriše na sopstveni rizik. Ali ono što je danas hitno potrebno je da se shvati da diplomatija nisu samo objave na sva zvona i komunikacija sa javnošću. Diplomatija je i rad na odnosima sa svima odjednom. Prije svega, tu se radi i o držanju otvorenih vrata za dogovor i sa neprijatnim vladama.

Vlade, pa čak i one najgore, čine ljudi koji vode neku zemlju. Možda oni ne bi trebalo da su na vlasti, možda bi na njihovom mjestu trebalo da budu ljudi koji demonstriraju na ulicama. Međutim, na datom mjestu u datom trenutku, ove odnose treba održavati sa ciljem da se polarizovanim društvima pomogne da napreduju ka prevazilaženju podjela.

Američka ambasadorka u Egiptu, En W. Peterson bila je izložena kritikama medija – naročito društvenih medija gdje nema međunarodnih granica (a često ni manira) – zbog hrabrosti da ostavi mogućnost dijaloga sa vladom Muslimanskog bratstva. Ona je uradila ono što bi uradio svaki dobar – u njenom slučaju izvanredan – diplomata: održavala odnose sa obje strane i pokušavala da pronađe put kojim bi se krenulo naprijed. Zapravo, i vlada Muslimanskog bratstva i sekularna opozicija su se žalili na odnos Amerike prema onoj drugoj strani.

To je vruća stolica gdje pripada američka diplomatija. Uz dužno poštovanje prema „internet diplomatiji“, ova vrsta lične, tradicionalne komunikacije ostaje srce i duša tog posla.

Slično tome, državni sekretar Džon Keri pokrenuo je odvažnu inicijativu da oživi izraelsko-palestinski mirovni proces. S obzirom na oskudnu informisanost javnosti o njegovoj strategiji, jasno je da on nije entuzijasta u praktikovanju državništva XXI vijeka – odnosno, on ne razmišlja glasno. A ipak je uspio da dvije strane dovede za sto razvijajući povjerenje, što je glavno oruđe jednog efikasnog diplomate.

Možda je malo nepošteno porediti ove napore sa onim što su SAD uradile u Siriji. Trudeći se da se drži iznad medijskih očekivanja (i tako odajući pogrešan utisak da će Sirija biti samo još jedan Tunis), administracija predsjednika Baraka Obame u suštini je zaoštrila odnos Amerike sa režimom Bašara al Asada javno prigrlivši tamošnju heterogenu opoziciju i pozivajući na momentalnu smjenu Asada.

Sjedinjene Države nisu ponudile nikakvu jasnu indiciju šta smatraju da treba da uslijedi nakon takvog ishoda, osim neke vrste izbornog procesa koji, u mahom sektaškom sukobu kakav je sirijski, ne bi bio ništa više od detaljnog popisa. A zamislite, politički lideri, naročito kruti i nezgodni kakav je Asad, nisu skloni da prihvate proces čija je zvanična svrha eliminacija njih samih.

Američke diplomate - zapravo, diplomate bilo koje zemlje - možda bi htjeli da razmisle o tome da bi, umjesto jurnjave za rekordnim brojem „pratilaca“ na društvenim medijima, trebalo da izgrađuju povjerenje svih strana u društvima koja su pocijepana sukobima i da traže još lidera voljnih da iskoriste šanse za mir. Kada prestane pucnjava i sukobljene strane počnu da razgovaraju, diplomate mogu da tvituju do mile volje.