srdačno s kosova

Demokratije umiru u tami

Profesionalno novinarstvo je sudbinski važno za opstanak demokratije. Na to me je podsjetio jedan od legendarnih američkih novinara, Bob Woodward, koji i dan danas, u 71 godini, kuca na vrata ljudima koji znaju šta se stvarno događa
64 pregleda 1 komentar(a)
novine, Foto: Shuterstock
novine, Foto: Shuterstock
Ažurirano: 08.08.2013. 09:19h

Kao novinar i urednik uvaženog dnevnog lista kao što je ‘Koha Ditore’, imao sam privilegiju i čast da prije par nedjelja porazgovaram sa Bobom Woodwardom.

Za one koji sticajem okolnosti možda i ne znaju o kome se radi, evo kratko: Bob Woodward je živa legenda američkog i svjetskog novinarstva koji je kao mladi reporter “The Washington Posta”, na početku svoje karijere u junu 1972. godine (kako to antički davno zvuči), zajedno sa kolegom Carlom Bernsteinom, započeo seriju izvještavanja o političkom skandalu poznatim kao Watergate, koji će tri godine kasnije koštati posla tadašnjeg predsjednika Amerike, Richarda Nixona. Dok je za Nixona Watergate bio kraj, za Woodwarda je to bio početak blistave karijere, tokom koje se neprestano isticao nekonvencionalnom upotrebom anonimnih izvora, a zadnjih godina mu je specijalnost da putem obimnih i temeljno istraženih knjiga javnosti predočava pogrešne politike američkih predsjednika (za osam godina mandata Georga Busha mlađeg, Woodward je o njegovom predsjednikovanju napisao četiri knjige, a o Obami je već objavio dvije). U Washingtonu se njegovo ime pominje sa velikim poštovanjem, čak i među onima koji su bili meta njegovih novinskih članaka i istraživačkih knjiga.

Četrdeset godina posle Watergate-a, posredovanjem jednog zajedničog prijatelja, Woodward je pristao da me ugosti u svojoj kući i da sa mnom popriča – on the record – o svemu što me interesuje: od novinarstva i politike u Americi, do Kosova, Balkana, svijeta i ekonomije. Susret s njim je trajao sat i po vremena, uključujući 35-minutni intervju, koji je prošle nedjelje objavljen u cijelosti u listu “Koha Ditore”.

Možda zbog profesionalne subjektivnosti, možda zato što sam još kao dječak bio očaran filmom “Svi predsjednikovi ljudi”, u kojem je Hollywood ispričao kako su Woodward i Bernstein oborili Nixona (Woodwarda igra Robert Redford, a Bernsteina Dustin Hoffman), ili čak možda zbog toga što još uvijek vjerujem da na ovim našim prostorima Balkana još nije sve izgubljeno – pomislio sam da sa čitaocima “Vijesti” podijelim par citata iz mog razgovora sa Woodwardom. Odabranim prema relevantnosti. I sa vjerom da će imati isti izvanredni uticaj na sve čitaoce kao što su imali na mene.

O cilju novinara

“Moje stremljenje je da dođem do najbolje verzije istine, što je veoma visok standard, jer nikada nećete saznati potpunu istinu, ali treba pokušati da se postigne najviše što je moguće”.

O tajnama

“Istina je da reporter i mnogi drugi mladi ljudi misle da pretraživanjem Google-a možeš naći Nixonove tajne fondove. Ali, znate, ako neko ima tajni fond, nećete ga naći preko Google-a, na internetu. Da bi ga našli, morate naći ljude koji znaju, zakucati im na vrata, izgraditi odnose sa njima, i imati strpljenja”.

O vlasti

“Napisao sam 17 knjiga, 15 od vremena Nixona, dvije knjige o Watergate-u, i knjige su se bavile CIA-om, čak jednu o smrti glumca Johna Belushija, četiri knjige o predsjedniku Bushu, dvije o Obami, i tako dalje – i sve te knjige imaju istu postavku: Šta se dogodilo? Šta je to što mi ne znamo? Šta je skriveno? I moja temeljna tačka jeste da je tajna vladavina najveći problem koji imamo, i treba vremena da se dopre do nje…”

O spoljnjem uticaju na novinare

“Mi smo gordi i čuvamo status ‘outsidera’ i niko ko ima novca neće moći to da promijeni. Problem je to što ljudi na vlasti kontrolišu informaciju, pristup do informacije… to je najveći problem koji imam ja. Znaš, jedan sudija je već bio rekao: Demokratije umiru u tmini…Demokratija će prestati da postoji potpuno ako tama pokrije ono što se dešava”.

O Watergate-u i Nixonu

“Bila je to jedna vrsta moralnog i legalnog kraha. Poslušajte snimke (razgovora između Nixona i njegovih saradnika). To (što su radili) nije bilo samo nezakonito, već je bilo i zloupotreba vlasti…To je bio slučaj vrhovne korupcije predsjedničke vlasti i našeg ustavnog sistema, gde je sve što je rađeno, rađeno zbog njega (Nixona)…”

O predsjedniku SAD

“Moja definicija posla predsjednika jeste da on treba da odluči koja je sljedeća faza dobra za sve u državi - ne za partiju, ne za grupu sa posebnim interesima - i da postavi ciljeve te da krene da ih postigne. Ali to ne treba da ima nikakve veze sa predsjednikovim drugarima, ili njegovim neprijateljima”.

Ko je ubio novine

“Novinarstvo je danas u problemima, zato što biznis vijesti, naročito u ovoj zemlji ali i u cijelom svijetu, prolazi kroz jedan grč. Nekada smo bili podržavani od strane reklama. Prije par godina, Erich Schmidt, tada ekzekutivni direktor Google-a, bio je kod mene na večeri. Sjedio je upravo tu, gdje sjedite vi, i ja sam mu rekao da će na njegovom nadgrobnom spomeniku stajati: “Ja sam ubio novine”.

Kako treba raditi

“Bio je jedan general, sa kojim sam želio da popričam za potrebe četvrte knjige o Bushu, i koji nije želio da priča sa mnom. Saznao sam gdje živi, taj general sa četiri zvjezdice. Negdje u regionu Washingtona. Pronašao sam njegovu kućnu adresu, i otišao sam mu na vrata, oko 8.15 uveče, jednog utorka. Prije toga sam mu slao e-mailove, ostavljao poruke, ali on nije odgovarao. Pokucam mu na vrata, bez ikakvog termina za sastanak. I on otvori, pogleda me, i kaže: ‘Jel, ti, još uvijek radiš ovako?’ To je bilo 2008, imao sam 65 godina. I on me pogledao, i kazao: NE, neću da pričam sa tobom. Onda je od apsolutnog NE, poslije par sekundi u tišini, prešao na ‘Možda bi mogli’. I sve samo zato što sam ja došao na vrata. Ljudi pričaju, ali trebaš da insistiraš. Trebaš da pokušaš da budeš pravedan i da ubijediš ljude da ih uzimaš onoliko ozbiljno koliko oni uzimaju sebe. A svako sebe uzima veoma ozbiljno”.

O radu u novini

“Danas pišem za Washington Post samo s vremena na vrijeme. Kad nešto iskrsne. Definitivno. I još uvijek sam tamo zaposlen. Radim kao urednik, saradnik. Plaćaju me 25 dolara mjesečno, što je 300 dolara godišnje, ali to je samo da bih se ja osjećao dijelom institucije novine…The Washington Post je jedno od veličanstvenih mjesta gdje čovjek može da radi, i veoma mi je žao što ovih dana ima veoma malo novca na raspolaganju da radi stvari koje treba da radi”.

O novinarstvu kao profesiji

“Ovo je najbolji posao na svijetu. Kao što i sam dobro znaš, ono što je veličanstveno u novinarstvu jeste da ako bi neko sa neke druge planete došao ovdje, u Sjedinjene Države ili na Kosovo, ili u bilo koju državu na svijetu gdje postoji slobodno novinarstvo, i kad bi se taj vratio na svoju planetu pa ga tamo budu pitali ko ima najbolji posao na planeti Zemlji, on bi rekao: novinari. Jer mi imamo mogućnost da pravimo te momentalne ulaske u živote ljudi kada su interesantni, i da izađemo iz njih kada prestanu da budu interesantni. Doktori i advokati imaju svoje rutinske klijente i pacijente. Po definiciji, mi novinari radimo na stvarima koje su izvanredne”.

Preporučujemo za Vas