Reagovanje na tekst "Parada i Mandić", autora Željka Ivanovića ("Vijesti" 29. 07. 2013), i tekst Balše Brkovića "Nelagoda" (Art dodatak, 27. 07. 2013)
Volim Budvu i ovakvu kakva je i u njoj, kad kod mogu, bez obzira na sezonu, boravim. Jedan od „rituala“ (ili navika) koji, kad god sam u Budvi redovno ispunjavam je prijepodnevno ispijanje kafe, čitanje novina komentarisanje u društvu koje ima slične navike kao i ja ispred hotela „Mogren“.
Tog 24. jula ove godine sve je bilo po već dugo ustaljenom redu: pila se kafa, čitale novine diskutovalo...dok se nijesu ispred nas počeli postavljati specijalci crnogorske policije u punoj opremi. „Ah, da pa to je danas „Parada ponosa“ – rekao sam i ustao od stola. Pošto sa tog mjesta nijesmo dobro vidjeli pošli smo, sa još nekim gostima uglednog hotela na mjesto odakle se bolje vidi.
Ko ne bi? Radoznalost je jedna od osnovnih ljudskih osobina, a kod umjetnika i stvaralaca posebno je naglašena. Preko glava specijalaca u parku preko puta vidjeli smo grupicu od najviše dvadesetak žena i muškaraca sa zastavama i balonima duginih boja i neko reče: „to su učesnici parade“.
Sa strane glavne ulice čuli su se uzvici negodovanja, ali nijesmo mogli znati koliko ih je i ko su protestanti. Iza leđa specijalaca iz grupe učesnika izdvaja se jedan i pokazuje rukom „V“ (Viktorija – pobjeda). Pridružuje mu se jedna učesnica, širi do tada oko sebe obavijenu crnogorsku zastavu. Ta je provokacija uspjela! Odnekud poveća grupa mladića i starijih ljudi jurne uz glasne povike koji zaista nijesu za štampu, a specijalci hitro reaguju i postiskuju ih u prolaz pored hotela „Mogren“. Za svo to vrijeme sijevali su blicevi fotoaparata i snimale kamere. Grupa nas starijih i ozbiljnijih se povlači za svoj sto, sjeda i nastavlja uobičajeni ritual, povremeno prateći i tu za stolom, kometarišući događaj koji se odvijao na 50-ak metara ispred nas.
Međutim, po starom dobrom sistemu prošlih vremena trebalo je naći žrtvu. Bez imalo profesionalne odgovornosti, kodeksa, novinarskog morala zaključuju bez imalo stida na osnovu TV snimaka, gdje se lijepo vidi da grupa u kojoj sam bio i ja mirno stoji i posmatra. Valjda što su mene iz te grupe jedino prepoznali, žrtva cijelog događaja bivam ja, Blagota Eraković koji se nikada nije stidio niti birao mjesta na kojima će se „zbog masnije čorbe“ pojaviti.
Upućenost, informisanost, stvaralačka radoznalost me je uvijek inspirisala da budem na „licu mjesta“, gdje god da sam bio, živio i stvarao. Postavljam javno pitanje mojim progoniteljima „istraživačkim“ novinarima: kojom to alhemijom pretvoriste moju elektronsku cigaretu u kamenicu, moje ćutanje u dranje i viku, moj pozdrav i ljubljenje (zamislite tri puta – kakav grijeh) sa prijateljem u aktivno učešće, moje prisustvo na, po njima, zabranjenom mjestu ne više od četiri-pet minuta, na jeres i skandal... Grupa u kojoj sam bio i ja, uglavnom sedamdestogodišnjaka poznatih i u javnosti Budve i Crne Gore prepoznatih ljudi, tvrdim, a to može potvrditi i policija, ničim sem radoznale prisutnosti od par minuta, nije narušila ni red ni mir, ni protokol parade.
Ako je mojim progoniteljima bilo stalo do prave informacije što se nijesu pojavili na događaju, pa sa „lica mjesta“ da komentarišu i zaključuju, nego služeći se istim sredstvima, kao i militantni protivnici parade, služeći se riječima kao drvljem i kamenjem, etiketiraju, vrijeđaju, stavljaju na stub srama mirne građane koji podvlačim, mirno prate događaj koji se tu ispred njih pred njihovim očima, zbiva po prvi put u istoriji države u kojoj su rođeni i u kojoj žive i stvaraju.
"Ubi me prejaka reč“ – reče veliki pjesnik. Pošto sam radio i vaš publicistički, kolumnistički posao dozvoljavam sebi jedan nauk: Ne mlatite riječima kao konj zobnicom, jer riječ, ako nije u pravo vrijeme na pravom mjestu, može postati i kamen i metak.
Jedan od mojih progonitelja reče da neće više ništa ni gledati ni čitati ispod ili ispred čega stoji moje ime. Ja njegove tekstove, nastupe i istupe ću i čitati i pratiti zbog one iste radoznalosti stvaraoca koga u životu interesuje sve, jer sam od uvijek bio prisutan svuda gdje me stvaralačka radoznalost vodila, jer „Đe je bio on se nije krio“, a i da pratim kako se jedan na početku iskazan i ostvaren književni talenat urušava ostrašćenom publicistikom i kolumnistikom.
Na kraju reći ću vam kao čovjekoljubac: Dragi moji militantni progonitelji ma što poslije ovog teksta budete pisali neću vam odgovarati, jer znam da će te tim tekstovima bolje od mene reći o sebi sve. Pismeni ste vi kad vam treba.
Bonus video:
