Nikada se ne osjećam više Amerikancem nego kada dođem u posjetu Crnoj Gori. To nije samo zato što sam ovdje stranac koji slabo razumije crnogorski jezik, iako sam oženjen Crnogorkom već skoro šest godina. Tačnije, osjećam se Amerikancem čim započnem priču o crnogorskoj političkoj stvarnosti sa ljudima koji ovdje žive.
Ono što treba Crnoj Gori, zatičem sebe kako objašnjavam, je nezavisno sudstvo kao u SAD. Ili pravna zaštita nezavisnih medija, kao u SAD. Ili kultura koja vrednuje pluralizam i toleranciju, kao u SAD. Shvatate suštinu onoga šta želim da kažem. Bez obzira na to koliko neko može da se ne slaže sa mojom idealizovanom slikom sopstvene države, njenih institucija i tradicije, jasno je - kako meni tako i Crnogorcima sa kojima sam imao priliku da razgovaram – da Crna Gora može puno toga da nauči od SAD.
Ipak, moj sadašnji boravak u Crnoj Gori je nešto drugačiji. “Šta se to događa sa Snoudenom?”, pitaju me svi. “Šta će SAD uraditi sa njim?”, željeli bi da znaju.
Slučaj Edvarda Snoudena, kao što svi znamo, nije razriješen. Saradnik tajne službe NSA koji je preko londonskog Gardiana odao detaljne podatke o američkom špijuniranju kod kuće i u svijetu, još se nalazi u tranzitnoj zoni moskovskog aerodroma Šeremetjevo i još pokušava da dobije azil u nekoj državi, koja neće, kao Rusija, tražiti da prestane da objavljuje podatke koje ima.
U međuvremenu, SAD, kako javlja New York Times, pojačava pritisak na južnoameričke vlade da ne odobre Snoudenu azil. Venecuela mu ga je navodno ponudila, ali on ne može da ga ostvari jer su mu SAD poništile pasoš i time ga primorale da ostane u Rusiji. Ovo je jedan od onih slučajeva u kojima moj uobičajeni američki ponos posustaje: smatram da je način na koji je Obamina administracija postupila u ovoj prilici sramotan i da je, podsjećajući na tamne dane Bušove ere, to crna mrlja na reputaciji zemlje koja teži da bude model za demokratije širom svijeta.
Ovo, međutim, ne znači da ja poričem pravo Americi ili bilo kojoj zemlji da traži ekstradiciju kriminalaca. Ne mislim da bi onima koji prekrše zakon trebalo omogućiti da tek tako pređu granicu i umaknu pravdi. Ali pravednost ekstradicije zavisi prevashodno od pravičnosti i načina primjene onih zakona na kojima se temelji optužba o nedjelu. SAD, pod Obaminom administracijom, nije pokazala da joj se može vjerovati da je pravedno postupila kad su u pitanju zviždači.
Edvard Snouden je klasičan zviždač: on je objelodanio seriju tajnih državnih programa špijuniranja koji nikad nisu smjeli da budu tajna. On je vjerovao da će američka javnost biti šokirana kada sazna do kojeg stepena NSA prisluškuje komunikaciju između običnih građana, a javnost je to potvrdila načinom na koji je reagovala na njegova otkrića. Amerikanci mogu da se slažu ili ne slažu sa time da su različiti programi špijuniranja išli predaleko; zahvaljujući Snoudenu, oni sada imaju priliku da o tome vode javnu debatu. Demokratsko društvo cvjeta na suncu; vlast koja djeluje u sjeni ne može biti kontrolisana i pozivana na odgovornost od strane građana čije interese zastupa.
Američko Ministarstvo pravde pod predsjednikom Obamom pokrenulo je više optužnica protiv zviždača nego bilo koja prethodna američka administracija. Štaviše, ova administracija je pokazala spremnost da proširi definiciju špijuniranja i time poveća kazne onima koji odaju državne tajne. Hajka protiv Snoudena, kao i prethodni postupak protiv Bredlija Maninga, američkog vojnika koji je odao tajne informacije Vikiliksu 2010. godine, ukazuje na vlast koja je spremna da tretira na isti način zviždanje i špijuniranje kako bi povećala pritisak na one koji bi možda rizikovali kako bi otkrili nedjela.
Tretman koji je dobio Maning je prijeteća poruka koja ukazuje šta bi se moglo desiti Snoudenu, ukoliko bi ovaj bio isporučen SAD. Maning, čije su akcije izložile potpuno nove oblasti tajnog djelovanja države javnoj raspravi, optužen je za 22 različita krivična djela, uključujući i optužbu da je “pomagao neprijatelju” i time prekršio Zakon o špijuniranju. Ukoliko bude proglašen krivim za sva ova djela, Maning bi mogao biti osuđen na doživotni zatvor bez prava na pomilovanje, uz dodatnu kaznu od 154 godine zatvora.
Slično njemu, od ukupno tri inicijalne optužnice protiv Snoudena (a očekuje se da ih bude više), dvije se odnose na prekršaj Zakona o špijuniranju. Obamina administracija, pod predsjednikom koji koji se zavjetovao da će povratiti “transparentnost” američkoj vlasti, tretira ove ljude koji su rizikovali sve da bi obznanili nedjela - kao izdajničke špijune. Pod takvim uslovima, teško je vjerovati da bi Snouden imao pravično suđenje ako bi se vratio u SAD.
Ja vjerujem da govorim u ime mnogih koji su podržali Baraka Obamu i njegove dvije predsjedničke kampanje kad kažem da je agresivni stav administracije prema zviždačima razočaravajući i uznemiravajući. Umjesto da se Snoudenova otkrića iskoriste za pokretanje nacionalne debate o potrebnom stepenu ravnoteže između bezbjednosti i privatnosti, administracija je odlučila da napravi od Snoudena loš primjer, šaljući tako nepogrešivu poruku svakome ko bi objelodanio neprimjereno ponašanje vlasti: ne pomišljajte na to.
Zar država kao SAD ne može da ima zakone koji zabranjuju objelodanjivanje povjerljivih podataka, a da pritom ne tretira sve zviždače kao špijune koji pomažu državne neprijatelje? Zar svako nesrazmjerno insistiranje na državnoj tajnovitosti nije u sukobu sa demokratskim načinom upravljanja društvom?
Jedna dodatna opasnost ovakvog pristupa je poruka koja se šalje ostatku svijeta.
Postoji jasna razlika između NSA programa špijuniranja i raznih oblika zloupotreba vlasti koje se mogu vidjeti u Ekvadoru, Venecueli i Rusiji, tri zemlje koje navodno nude zaštitu Snoudenu, od kojih su prve dvije među najkorumpiranijim u svijetu prema Transparency International. NSA špijunski programi mogu se kvalifikovati kao alarmantni primjeri prekoračenja vlasti, ali se oni sprovode radi sprečavanja kriminala, a ne za jačanje nečije političke moći ili nezakonito bogaćenje.
Ali koga još čudi što su zemlje kao Venecuela ili Rusija iskoristile ovu priliku da ponude Snoudenu azil i time pokušaju da preuzmu od SAD poziciju moralne superiornosti? Koga to još može da začudi što one koriste primjere američkog špijuniranja da bi opravdale sopstvenu politiku političkog šikaniranja? Koga bi onda trebalo da začudi ako i vlast u Crnoj Gori počne da koristi slične argumente?
Ambicija Amerike da bude demokratija koja može da utiče na ostatak svijeta da postane slobodniji povrijeđena je dokazima da se ona ne ponaša korektno.
Naravno, ovo nije prvi put da me je vlast moje države razočarala, već samo najnoviji takav slučaj. Iako ja i dalje podržavam mnoge Obamine politike, afera Snouden je gorki podsjetnik da nijedna vlast ne zaslužuje naše nekritičko povjerenje. Nijedna vlast koju čine ljudska bića nikada neće biti dovoljno pouzdana, dovoljno poštena, dovoljno principijelna da bi zaslužila bezbrižni odnos svojih građana.
Prema tome, šta je to što Crna Gora može naučiti od SAD? Možda da svi mi imamo odgovornost da radimo na tome da naši lideri budu pošteni, jer su oni pokazali bezbroj puta da ne mogu to sami da postignu. Ja znam da za mnoge ovdje koji se bore za bolju Crnu Goru, ovo i nije neka nova pouka. Ipak, zaslužuje da je svi imamo u vidu.
Bonus video:
