Više od riječi

Nelagoda

Ključno pitanje svake demokratije je odnos većine i manjine. A mi smo ovdje precizno vidjeli kako stvari stoje u Crnoj Gori. Ogavna, histerična buka i bijes. Kao nekad...
73 pregleda 63 komentar(a)
Parada ponosa Budva, Foto: Screenshot (TV Vijesti)
Parada ponosa Budva, Foto: Screenshot (TV Vijesti)
Ažurirano: 27.07.2013. 16:31h

Slika prva: poznati reditelj gordo stoji okružen raspomamljenim divljacima. Ne djeluje kao da mu je nelagodno u takvom društvu. Čak bi se reklo da u ekipi uživa stanovitu popularnost. Naime, ko god priđe toj grupici pristupa i uglednom reditelju i cjeliva ga tri puta u junačko lice.

Kao posmatrač, zgrožen sam. Ne mogu da vjerujem da čovjek sebi dozvoli takvo što. OK, kao građanin mogu uraditi sljedeće: neću nikada više poći da vidim neku predstavu sa njegovim potpisom. Ne zanima me što mi takva svijest može reći. Zapravo, izvjesno – nema što reći, nikome. Inače, ne bi bio sa ovakvima. Biti umjetnik, između ostaloga znači i razumjeti ličnu slobodu kao takvu.

S druge strane, nikada mi nije bila jasna strast koju u ljudi izaziva ova dobroćudna i nenasilna populacija (LGBT). Mora da tu ima nekoga vraga... Zašto bi nekoga uznemiravalo nešto što ni na koji način ne ugrožava njegov lični prostor? Kako mogu da mi smetaju planinari sa Himalaja? Ili ribari budvanski? (Dok ne počnu da gađaju kamenicama iz svojih barkica, naravno.)

Zašto bi nekome smetali advokati, ili plavokosi ljudi? Ili – afrički fudbaleri? Biće, kažem, da tu postoji neki snažan impuls generiran kakvom egzistencijalniom nelagodom. Čovjek koji je utemeljen u svom identitetu ne može osjetiti nelagodu. Očito da makar dio te nelagode potiče od neke vrste – uznemirenosti. Možda to objašnjava i onakvu suludu strast: kao da se obračunavaju sa samima sobom... Ali, to su već neke druge priče.

Slika druga: vlasnici budvanskih kafe-baštica, neki naravno, nadam se ne svi, organizovali su, na brzu ruku, osvještavanje prostora kojim raspolažu. Pazite – doveden je sveštenik koji činodejstvuje između kafanskih stolova i barskih stolica... Tu je, izvjesno, više rakije nego li svete vodice. Ali, ono najluđe: gospodin koji činodejstvuje dolazi iz firme kojoj pripadaju vladike poput Kačavende i brojnih sličnih pastira... I ljudi (makar budvanski ugostitelji, neki) smatraju da to osvještavanje nešto znači. Djeluju kao nekadašnja plemenska vijeća pred svojim vračem.

Ovdašnji crkveni predstavnici i dalje govore o “smradu, bolesti...”. I nazivaju se hrišćanima. Zaboravili su sopstveni nauk – da Bog sva bića voli jednako, naprimjer. Ako su ljudi nastali “na njegovu sliku”, onda je od te “slike” i sve što je ljudsko, uključujući i bilo koju seksualnu orjentaciju...

Ovih dana oglasio se ponovo jedan istinski teološki velikan, vjerovatno najznačajniji hrišćanski mislilac naše epohe, Brazilac Leonardo Bof, zagovornik “teologije oslobođenja”. Crkvi je mjesto među ljudima, poručuje, podržavajući stavove pape Franja. To “među ljudima” znači – među svim ljudima koji imaju probleme, koji su obespravljeni i ponižavani. Da su zaista Hristovi sljedbenici, popovi bi bili sa LGBT populacijiom, i primali kamenice, umjesto novca za službu osveštavanja...

Uostalom, ključno pitanje svake demokratije je odnos većine i manjine. A mi smo ovdje precizno vidjeli kako stvari stoje u Crnoj Gori. Ogavna, histerična buka i bijes. Kao nekad...

Još jedan momenat u cijeloj ovoj priči je znakovit. Po izjavama političara shvatate da gotovo niko od njih intimno zaista ne podržava sve ovo, ali, kalkulantski gledano, “ovo nam treba, zbog Evrope”, i ima da bude... Dakle, nije riječ o autentičnom osjećaju za građanske vrijednosti, već o jednoj vrsti ružne manipulacije. Oni nisu iskreni u svojoj podršci. To su isti oni što, čim se iznerviraju, iz njih izbije duh devedesetih... Lov na “ustaše” i “baliste” sada je zanijenio lov na LGBT populaciju. Naravno, kada prođe dovoljno vremena, svi će tvrditi da su bili “na pravoj strani”. Kao što nam se desilo sa ključnim kreatorima duha devedesetih.

Da je ta podrška iskrena, onoga dana u Budvi bili bi svi stranački prvaci. U nekoj vrsti aksiološkog konsenzusa. A to je uvijek ljekovito za podijeljena društva.

Profesorica Jelušić rekla je pravu stvar: zašto ovakav gnjev i ovakvu odlučnost nikada ne vidimo, recimo povodom korupcije, kriminala i ostalih, zaista zloćudnih pojava u društvu? Vlast je u posljednjih nekoliko mjeseci uvela nove poreze, učinila život građanima još nepodnošljivijim, napravila farsu od izbora, inaugurisala švercovanog predsjednika, ali ovakve slike ne vidjesmo...

Nedavno je u Podgorici, jednoj ulici dodijeljeno ime časnog Srđana Aleksića, pravednika, koji je glavom platio to što je bio čovjek. I što je smatrao da biti čovjek znači zaštiti onoga ko je u nevolji.

Zalud. Neki dan u Budvi vidjeli smo da, na žalost, ovdašnja većina ubjedljivo ne razumije nauk takvog Čovjeka.

Preporučujemo za Vas