Više od riječi

Potkazivanje

Izvjesno da će godine koje slijede donijeti istoj personi i složeniji stručni nadzor. Ali, važno je da se stvari pokreću
102 pregleda 22 komentar(a)
Miomir Mugoša, Ljubinko Kaluđerović, Foto: Boris Pejović
Miomir Mugoša, Ljubinko Kaluđerović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 21.07.2013. 07:32h

Ipak se stvari pokreću... Recimo, izgleda da Mugošu više nigdje ne puštaju bez stručne pratnje. I to je OK. To govori da ipak neko, čak i tamo, među njima, razmišlja normalno.

Malo je vjerovatno da je sam gradonačelniok shvatio što mu je zaista neophodno. Vjerovatno je to samo prvi korak. Izvjesno da će godine koje slijede donijeti istoj personi i složeniji stručni nadzor. Ali, važno je da se stvari pokreću.

Ipak je to jedan važan korak prema normalnosti. Do skoro nije nigdje smio bez telohranitelja, a sada je tu psihijatar. Pomislite samo, koliko bi bilo bolje da su Mugošini staratelji to uradili i mnogo ranije. Koliko bi manje problema bilo u Podgorici i njenoj okolini...

Ali, koliko god da je Crna Gora deficitarna sa psihijatrima (toga je ovđe vazda malo) sa potkazivačima nije, niti je ikada bila... Povodom protekle nedjelje riječ je, zapravo o potkazivanju i kazivanju. Potkazivanje je uvijek ogavno, a kazivanje ne mora to biti. Ali, može.

Kada je god smisao kazivanja da se zaobiđe istina ono postaje takođe neka vrsta potkazivanja. Ljekarsko-partijsko potkazivanje sa sjevera Crne Gore djeluje – kristalno jasno, uprkos smiješnim (obično su takvi) pokušajima glavnog aktera da čitavu stvar predstavi kao nešto drugo.

Ali, to je razumljivo – kada ga razotkriju, lažov vjeruje u neki viši smisao svoje laži, lopov nalazi metafizička opravdanja svoje krađe, prevarant svoju prevaru doživljava kao važan dio dijalektike svijeta...

Naprosto, ljudska priroda je takva. Dakle – njegov iskaz, naknadni, ne treba razmatrati ozbiljno. Ovo potkazivanje je stiglo do medija. A zamislite samo koliko je svakodnevnih potkazivanja ovoga tipa, na svakom koraku, svuda oko nas, u službeničkim kancelarijama, doktorskim kabinetima, univerzitetskim hodnicima – a koja nikada ne dođu do medija.

“Imao bih toliko toga ispričati Vama i Dušku”, veli raznježeno potkazivač. Što će reći da je on aktuelnu dojavu o kolegi koji (navodno) glasa za koga ne smije, doživio kao reklamni uzorak. Tek da zainteresuje one najvažnije.

A zamislite kad ga zapane (kad bi ga zapalo) kako bi razvezao priču “Vama i Dušku”. Dokle bi se tu stiglo.

Dok god reakcija na ovakve stvari ne bude konsenzualni građanski prezir, dešavaće se slične i još luđe situacije. Pored potkazivanja, nedjelju je obilježilo i jedno kazivanje, dugo, predugo. U svom žanru (konferencija za novinare) ovo je – Mahabharata. Ili – Hiljadu i jedna noć.

Premijer Đukanović, kako je krenuo, počeće da drži govore kao Kastro u najboljim danima (izvini Fidele, tebe zaista uvažavam).

Moram priznati da je premijer u jednom trenutku djelovao kao da se pita – kako su mu ovakve stvari nekada bile lake i jednostavne. I mnogo veće probleme je, prije dvadeset ili deset godina, “odrađivao” za neuporedivo manje vremena. Sigurno se sjećate “efikasnog ” premijera.

Dizanja obrve i oštrih replika... A sada ni četiri sata nisu dovoljna da mu bar neko povjeruje. Nije više isti ni on, a ni Crna Gora. Ali, diktatori po definiciji toliko mrze promjene, da ih čak, i kad se dese, jednostavno – ne vide.

I kao što potkazivač ne vidi ništa moralno problematično u svom postupku, tako i kazivač ne vidi ništa neobično u privatizaciji koja je masakrirala crnogorsku ekonomiju.

Dug je isti, veli, kao što je bio i prije privatizacije. Pa zašto je onda privatizovan KAP? Ali, glavna poruka ovog obraćanja novinarima nije bila u zoni izgovorenog, iskazanog, već je akcenat bio na utisku koji ostavlja nastup. Arogantno, i sa onim uobičajenim DPS-štoserajem.

Kaže “idiotska izmišljotina” je da je ugovor o KAP-u potpisan u Grandu. Koliko se sjećam nikada niko nije kazao da je tamo ugovor potpisan, to bi odista bilo previše, čak i od ovako žovijalne ekipe, već da je tamo dogovorena prodaja. A to su ipak unekoliko različite stvari.

Ipak, sreća je da ovo nisu vremena kao u doba potkazivača iz 48, i sličnih istorijskih prigoda. Danas se sva Crna Gora sprda potkazivaču, a nekada je to bio put do uglednog društvenog položaja... Tako da se ipak ponešto mijenja, sporo, ali se mijenja.

Zar ovo ne liči na srećnu zemlju: Političari dobijaju stručnu pratnju, a potkazivači – viceve i sprdnju...

Preporučujemo za Vas