Demonstracije koje potresaju obično bezbrižno brazilsko društvo ukazuju na rasprostranjeni osjećaj: dosta je bilo! Ali uz izuzetak profesionalnih agitatora, na ovim uličnim protestima nema mržnje. Umjesto toga, postoji vrsta nesnošljive zamorenosti.
Brazilci su siti brutalno lošeg javnog saobraćaja u milionskim gradovima, siti su jezivih bolnica, siti su korupcionaških skandala; a naročito su siti inflacije, koja se vratila kao strašna bolest, još jednom smanjujući kupovnu moć stanovništva i uz prijetnju da će vratiti milione u siromaštvo od kojeg su tek nedavno pobjegli.Teško je ne složiti se sa demonstrantima. Štaviše, postoje mnogi ekonomski razlozi zbog kojih treba brinuti o posljedicama ovih demonstracija.
Od kako je Plano Real stupio na snagu 1994, kojim je inflacija svedena na prihvatljivu stopu, Brazil je zabilježio izuzetan ekonomski i socijalni napredak. Predsjednici Fernando Enrike Kardoso i Luis Ignasio Lula da Silva, oba služeći po dva četvorogodišnja mandata, uspjeli su da osiguraju rapidan ekonomski rast, pri tom održavajući stabilnost cijena i zdravu fiskalnu poziciju. Njihovi uspjesi su znatan udio siromašnih Brazilaca uveli u srednju klasu i učinili Brazil atraktivnom destinacijom za strane investitore.
Međutim, sadašnja situacija pomjera ova očekivanja u suprotnom smjeru. Da bi ublažila proteste, vlada predsjednice Dilme Rusef je upotrijebila nekoliko trikova – uvela subvencije za kupovinu goriva i smanila poreze na električnu energiju, automobile i kućne potrepštine – i pokušala je da ih makne od očiju javnosti kako bi vlasti mogle da tvrde da je stopa inflacije pod kontrolom. Međutim, kompletan Brazil vidi posljedice na cijenama. Ukoliko dođe do povećanja inflacije, cijene će dodatno porasti.
Problem je što model rasta Brazila, koji je omogućio da 35 miliona ljudi uđe u redove srednje klase u proteklih deset godina, sam po sebi je na granici iscrpljenosti. Već je ostvarena najveća korist od smanjenja nezaposlenosti, povećanja stvarne minimalne cijene rada i proširenja kredita - što je stvorilo izrazito povećanje potrošnje, zahvaljujući brzom povećanju realnog prihoda (usklađenog sa inflacijom) za većinu stanovništva.
Zaista, potrošnja u ovom trenutku opada, a nedavno istraživanje Udruženja brazilskih trgovaca sugeriše na pad potrošnje od 6,2 odsto ove godine. U martu, prosječan dug po domaćinstvu dostigao je rekordnih 44 odsto prihoda. Vjerovatno će doći do sporijeg rasta i skromnijih povećanja zarada što će preokrenuti optimistična očekivanja domaćinstava.
U međuvremenu, za brazilsku srednju klasu veći prihodi su značili i veća izdvajanja za poreze - a time i i sve jaći osjećaj da imate pravo na poboljšanje životnog standarda. Mnogi su naročito odlučni da se bore za bolje javne usluge s obzirom na pogrešne potrošačke prioritete vlade, koji uključuju fudbalske stadione i druge gigantske građevinske projekte.
U stvari, kupovna moć Brazilaca mogla bi se dodatno smanjiti, što bi bila posljedica smanjenja vrijednosti reala u odnosu na dolar. Brazilaska vlada mora pooštriti fiskalnu politiku, jer bi alternativa – povećanje kamatnih stopa, podrila potrošnju i produktivne investicije.
Šta je otišlo po zlu? Do nedavno, Brazilci su uživali u rapidnom rastu BDP, maksimalnoj zaposlenosti, povećanim prihodom, seriji socijalnih beneficija i pohvalama međunarodne zajednice. Vlada se zaklela da globalna kriza neće doći do njenih granica. Sada rast BDP usporava, investicije opadaju, budžetski deficit se povećava, a izvoz slabi.
Jedan od problema je loša brazilska infrastruktura, koja uveliko odražava loše odluke koje su donijele vlasti u proteklih deset godina, što direktno podriva rast u proizvodnji i trgovini. Na primjer, veliki prioritet vlasti bio je projekat veoma brze željeznice – projekat koji je već nekoliko puta premašio planirane troškove, a koji je još u fazi planiranja. U međuvremenu, postojeći željeznički sistem je tako nesiguran da je nemoguće putovati vozom od Ria de Žaneira do Sao Paula ili Belo Horizontea ili Brazilije. Zdravstveni sistem je užasan. Uz rijetke izuzetke, iz osnovnih i srednjih škola izlaze đaci koji su loše pripremljeni za dalje školovanje.
Rusefinoj administraciji ne piše se dobro. Spori rast prati pad konkurentnosti, što vodi masivnom uvozu kineskih proizvoda – i samoporažavajućoj protekcionističkoj reakciji. Ambiciozni projekti koje finansira država sporo napreduju, ako uopšte – ili su to pogrešni projekti. A, Brazilci su sada na ulicama i zahtijevaju promjene.
Kao što je rekao ekonomista i bivši čelnik Centralne banke Brazila Afonso Selso Pastore, „Rusef i njeni ministri prosto ne vjeruju u opšte prihvaćana rješenja“.
Problem je u tome što, kako se čini, nemaju održivu alternativu.
Bonus video:
