BUNTOVNIK REALISTA

Tračak nade u Iranu

Ako Rohani želi da uspije, moraće da održi obećanje o unapređenju životnog standarda Iranaca, a da ne ugrozi Islamsku republiku u tom procesu. To neće biti lako; zapravo bi moglo biti neizvodljivo
1 komentar(a)
Hasan Rohani, Foto: Presstv.ir
Hasan Rohani, Foto: Presstv.ir
Ažurirano: 02.07.2013. 10:00h

Niko nije mogao predvidjeti pobjedu Hasana Rohanija na predsjedničkim izborima u Iranu. Čak je vrhovni lider Ajatolah ali Hamnei vjerovatno bio više nego iznenađen njegovom pobjedom u prvom krugu nakon kampanje koja je počela sa osam kandidata. Kao rezultat toga, pregovori sa Iranom oko njegovog nuklearnog programa kao i građanski rat u Siriji, mogli bi poprimiti novu dinamiku.

Međutim, tako je sa situacijom na Bliskom istoku: nikada ne znate šta će se sljedeće desiti.

Ove godine se obilježava deseta godišnjica pokretanja pregovora na nivou šefova diplomatije između Irana i evropskog trjiumvirata - Njemačke, Francuske i Britanije - o nuklearnom programu Irana. Bio sam tamo, predstavljao Njemačku; bio je i Rohani, koji je predvodio iransku delegaciju.

Pregovori su se nastavili do danas - u proširenom formatu koji uključuje Njemačku i pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (P+1) - bez ikakvih opipljivih rezultata. Sada se Rohani vraća rizičnom pitanju iranskog nuklearnog programa. Ovoga puta kao predsjednik. Šta mi - i on - možemo očekivati?

Na osnovu mog ličnog iskustva, Rohani je uljudan i otvoren. Za razliku od odlazećeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, okružen je veoma stručnim i iskusnim diplomatama. Međutim, nema sumnje da je on čovjek režima - realista i umjereni pripadnik političke elite Islamske republike - a ne predstavnik opozicije. I, naravno, on podržava nuklearni program Irana.

Ako Rohani želi da uspije na svojoj funkciji, moraće da održi obećanje o unapređenju životnog standarda Iranaca, a da ne ugrozi Islamsku republiku u tom procesu. To neće biti lako; zapravo bi moglo biti neizvodljivo.

Ekonomski napredak koji su birači tražili Rohanijevim izborom gotovo sigurno je moguće postići samo ako budu ukinute međunarodne sankcije. Međutim, za ukidanje međunarodnih sankcija neophodan je napredak u nuklearnim pregovorima.

Takođe bi mogao biti potreban makar privremeni pomak na polju glavnih regionalnih sukoba. Bliski istok se dramatično promijenio u posljednjih deset godina. Amerika je smanjila svoje učešće, povlačenjem trupa iz Iraka i smanjivanjem angažovanja u Avganistanu. U isto vrijeme, svjedoci smo raspada starog Bliskog istoka koji su stvorile Francuska i Britanija nakon Prvog svjetskog rata, kada su dvije velike evropske kolonijalne sile uvele teritorijalnu upravu u Palestini, Siriji (uključujući današnji Liban), Transjordanu i Iraku.

Još se ne prepoznaje novi regionalni poredak, što ukazuje na budućnost punu rizika i haosa. Dok Iran nastoji da potvrdi svoj uticaj i interese kao i svojih šiitskih saveznika, njegov spor sa Savjetom bezbjednosti oko nuklearnog programa postao je blisko povezan sa njegovim regionalnim ambicijama. Na kraju krajeva, izgledi nuklearno naoružanog Iraka najvjerovatnije bi pogoršali nasilni sukob i nuklearnu trku u naoružanju u tom regionu. Kao rezultat toga, možda bi se ovim pitanjima moralo uspješno pozabaviti prije bilo kakvog ukidanja sankcija.

Iran i njegovi međunarodni sagovornici trebalo bi da uče iz prošlosti i u skladu sa tim usmjeravaju očekivanja. Neće biti nikakvih brzih rješenja (ako uopšte postoje), imajući u vidu dijametralno suprotne interese uključenih strana, njihove domaće prepreke i duboki nedostatak povjerenja na svim stranama.

Štaviše, osim pregovora sa P5+1, Iran bi trebalo da pokrene direktne pregovore sa SAD. Vjerovatno bi trebalo da poboljša odnose sa Saudijskom Arabijom i državama Zaliva i promijeni ponašanje prema Izraelu ako se želi postići pozitivan rezultat.

Slično tome, Zapad će morati da shvati da Islamska republika nije monolitna diktatura. Režim ima višestruke centre moći, koji utiču na međusobne odluke i ograničavaju ih. Kabinet predsjednika nije samo jedan centar moći. Isto se odnosi na vrhovnog lidera, koji, uprkos tituli, nije apsolutno vladar.

Iran je pokušao dva politička pristupa u posljednjih deset godina: reformistički model tokom mandata predsjednika Muhameda Hatamija i tvrdokorni radikalizam tokom vladavine Ahmadinedžada. Oba pristupa su propala. Reformisti nisu mogli prevazići konzervativno protivljenje dok radikali nisu mogli poraziti domaće ekonomske realnosti koje je nametala njihova spoljna i nuklearna politika.

Rohani mora tražiti put koji ga neće koštati podrške većine centara moći režima, ali koji mu takođe omogućava da ispuni mandat koji je dobio od birača. Kod kuće, ogromno nepovjerenje će dodatno komplikovati ionako težak zadatak.

U Americi i na Zapadu, mnogi će vjerovatno vidjeti Rohanija kao prijateljsko lice Islamske republike, dok je Ahmadinedžad bio njeno istinsko - zato i radikalnije - otjelotvorenje. Mnogi Iranci, zauzvrat, vide Obamu kao prijateljsko lice SAD koji i dalje želi promjenu režima u njihovoj državi, dok je njegov prethodnik, Džordž V. Buš, bio iskreniji - stoga radikalniji - predstavnik Amerike. Obje percepcije iskrivljuju stvarnost iako i u jednoj i u drugoj ima istine.

Uprkos ovim percepcijama - ili upravo zbog njih - Rohanijevo predsjedništvo nudi neočekivanu šansu i za nuklearne pregovore i za političko rješenje u Siriji. Učešće Irana na međunarodnoj mirovnoj konferenciji je apsolutno neophodno, makar da bi se testirala Rohanijeva ozbiljnost. Tokom konferencije o Avganistanu u Bonu 2001, Iran se ponašao pragmatično i težio ostvarenju rezultata - što je pristup koje SAD nikako nisu nagradile.

Što se tiče nuklearnih pregovora, P5+1 će se fokusirati na objektivne garancije koji Iranu ne ostavljaju nikakav put ka vojnoj upotrebi njegovih nuklearnih postrojenja. Za Iran, glavna tačka njegovih napora biće priznavanje prava na civilnu upotrebu nuklearne energije u skladu sa odredbama Ugovora o neproliferaciji i njegovim protokolima. Oba pitanja djeluju jednostavnije nego što jesu: đavo se krije u detaljima, a detalji ostavljaju veliki prostor za neslaganje oko definicije, nadzora i nametanja uslova. Još jednom, od suštinske važnosti je da se zadrže realistična očekivanja. Uspješan ishod nuklearnih pregovora i rješavanje ili čak obuzdavanje glavnih regionalnih sukoba biće teško postići. Međutim, bilo bi krajnje neodgovorno ako svom snagom, dobrom vjerom i kreativnošću ne budemo iskoristili neočekivanu šansu koji je stvorio Rohanijev izbor.

Copyright: Project Syndicate, 2013.