Stav

Dapčeviću druže Peko...!

Društvo za istinu o NOB-u i Jugoslaviji, 25. juna u Beogradu, takoreći poluilegalno, obilježilo je stogodišnjicu rođenja generala Peka Dapčevića, oslobodioca Beograda. Beogradski štampani i elektronski mediji, ni tabloidni ni oni drugi, nijesu objavili ni najobičniju vijest o tome
1023 pregleda 31 komentar(a)
General Ždanov i Peko Dapčević, Foto: Fpi.rs
General Ždanov i Peko Dapčević, Foto: Fpi.rs
Ažurirano: 30.06.2013. 14:31h

Na Savskom trgu broj 9 Društvo za Istinu o NOB-u i Jugoslaviji obilježilo je stogodišnjicu rođenja, uz Koču Popovića, najslavnijeg Titovog generala Peka (Petra) Dapčevića, oslobodioca Beograda. Akademiju je vodio kniževnik Goran Babić, govorili su penzionisani general Svetozar Oro i narodni heroj (u 101. godini) Petar Matić Dule, Vojvođanin. U ime porodice, akademiji je prisustvovao Dapčevićev sin Vuk. Nekada poznata glumica Milena Vrsajkov Dapčević, Pekova supruga, nije mogla prisustvovati - nedavno joj je amputirana noga!

Dapčević Peko (Petar) rođen je 1913. godine na Cetinju. Član KPJ od 1933. godine. U studentskim demonstracijama 1936. u Beogradu ranjen. Od 1937. do 1939. borio se u Španiji, bio tri puta ranjen, dobio čin kapetana Španske republikanske armije. U NOB-u od 13. jula 1941. godine. Postaje komandant Lovćenskog partizanskog odreda i član Glavnog štaba za Crnu Goru. Jedan od dvojice najslavnijih Titovih generala počeo je s Lovćenskim partizanskim odredom, da bi u bici za Beograd bio komandant Prvog proleterskog korpusa.

Dapčević je 20. oktobra 1944. godine Vrhovnom komandantu partizanskih odreda Jugoslavije, maršalu Josipu Brozu Titu, predao raport: Druže Vrhovni komandante, Beograd je oslobođen! Tog istog dana, znamo za onu istorijsku fotografiju, na kalemegdanu su se sreli general lajtnant Peko Dapčević i general Ždanov i predali jedan drugom raport o zajedničkoj bici za Beograd! Odmah poslije oslobođenja Beograda general Dapčević postaje komandant Prve armijske grupe. To je u najkraćim crtama vojnički životopis Peka (Petra) Dapčevića.

Beogradski štampani i elektronski mediji, ni tabloidni ni oni drugi, nijesu objavili ni najobičniju vijest da je Društvo za istinu o NOB-u i Jugoslaviji svečanom akademijom obilježilo stogodišnjicu rođenja Titovog generala koji je vodio bitku za oslobođenje Beograda. O koncertu na Ušću Arkanove Cece, tog istog dana, objavljeno je dvanaest kraćih i dužih tekstova.

Pekove su divizije zauzele Terazije!

Arkanova Ceca Ušće! Je l' moguće! Je l' moguće!

Peko Dapčević nema ulicu u Beogradu, ali ni u Podgorici i Cetinju! Dragoljub Draža Mihailović ima ulicu u Beogradu! Dokle će jedan od dvojice najslavnijih Titovih đenerala ispaštati svoje oslobodilačke grijehove, svoje Neretve, Sutjeske, Ljubin-grobove, Vilića Guvna, Kuprese, Beograd i Sremske frontove! Eto, ni u Podgorici, ni na Cetinju, ni nigdje u Crnoj Gori ne postoji ništa što nosi ime Peka Dapčevića. Ajde Peko, ajde rise, Crnoj Gori povrni se!

DUGO SE POSLIJE RATA, onog Drugog svjetskog, nedjeljom na Kalemegdanu, oko fontane gdje onaj davi zmiju, igralo crnogorsko kolo i pjevalo: Crna Gora Peka rodi da Beograd oslobodi! Među tim raspjevanim nedjeljnim naivčinama bio sam i ja! Kad su grčki partizani dobili nekolike bitke, prije nego ih je američka i engleska vojska protjerala, pročuo se general Pekos! Svi smo mislili, šaptali i došaptavali da je to Tito poslao našeg Peka da pomogne drugovima grčkim partizanima, da ih nauči ratovati!

BIO SAM POŠTOVALAC PEKA DAPČEVIĆA: vremenom smo postali i bliski poznanici, srijetali smo se na književnim susretima. Novembra mjeseca 1990. godine sreli smo se, posljednji put, u Dubrovniku. Bio je došao kod Koče i Lepe Popović na nekoliko dana. Popili smo piće u Gradskoj kavani. Odmah me upitao što se to u Crnoj Gori dešava, kud je to krenula Crna Gora?! Kakve sam to Lovćenske straže osnovao? Objasnio sam da su to Straže koje će onemogućiti Amfilohijevu i Ćosićevu akciju da se ukloni Njegošev mauzolej i vrati ona Aleksandrova kapela na Lovćen. Dapčević je odmah kazao, onako temperamentno i osmjehujući se: Jevreme, upiši me u te Straže kao počasnog stražara. Kao počasnog komandanta, rekao sam. Ne, samo kao počasnog stražara, ali to ne udaraj na velika zvona da Vuk i Milena ne doživljavaju neprijatnosti, kao što već doživljavaju zbog moje podrške Sloveniji i onoga što sam izjavio na Sutjesci. Dapčević je nastavio da glasno razmišlja o Crnoj Gori: Prvi put sam uplašen za Crnu Goru. Crnoj Gori ne prijeti opasnost od Crne Gore u Crnoj Gori, nego od one Crne Gore u Beogradu. Tamo nas ima svakakvih!

KADA SE PROČULO da je Peko Dapčević dao podršku Potrču, predsjedniku Skupštine Slovenije, odmah se oglasilo onih zloglasnih šest mjesnih zajednica iz predgrađa Titograda. To su one iste mjesne zajednice što su odnijele na dar gusle Slobodanu Miloševiću i javno tražile, peticijom upućenoj Skupštini Crne Gore, da se meni uzme Trinaestojulska nagrada, stan i nacionalna penzija: i ja sam tih dana sa dvadeset crnogorskih pisaca, javno podržao Potrča i Skupštinu Slovenije! Pokušale su te mjesne zajednice, isturena odjeljenja Ravne Gore i Zaostra, da se i sa Pekom Dapčevićem na sličan način obračunaju. Na sreću, u Crnoj Gori ih niko nije čuo. Javila se i jedna mjesna zajednica s Novog Beograda, uglavnom naseljenja penzionisanim borcima iz Crne Gore! Tu su boračku crnogorsku mjesnu zajednicu na Novom Beogradu odmah, kraćom izjavom u Borbi, ušutkali penzionisani crnogorski generali: Jovo Kapičić, Vlado Šćekić, Savo Drljević i Boško Đuričković. Hoće se to Crnogorcima, ma gdje se našli. Sjutra bi i Đukanović, u čije su ime tada jurišali na ljude, upušti li im se, slično prošao. Takva je to mentalitetska ološ, još s tranzicijskom agresivnošću!

P. S. Pouzdano se zna da se Peko Dapčević sa Slobodanom Miloševićem, nikada nije srio. Vjerovatno su obojica izbjegavala takav susret. Ali se, takođe, pouzdano zna, viđeno je na TV ekranima, da je u toku Miloševićeve ere Peko Dapčević 4. jula, na Dan borca, održao govor mladima Crne Gore i Srbije na Čakoru i da je taj govor završio kliktajem: Živio predsjednik Lilić! Je li to bilo Dapčevićevo prkošenje Miloševiću ili i veliki komandanti, heroji i legende imaju pravo da u trećem životnom dobu budu povremeni miljenici gospođe Senilije!

Dapčeviću druže Peko čuo si se nadaleko,

Čuo si se nadaleko ko na istok Timošenko!

A sada si bez spomena od Avale do Lovćena!

Preporučujemo za Vas