VIŠE OD RIJEČI

Nagr(a)đeni

Među silnim reakcijama, niko ne spominje „privatizaciju“ državne nagrade. Makar u svijetlu činjenice da su nagrađena dva ex-ministra iz Đukanovićevih vlada iz devedesetih i predavač na fakultetu čiji je Đukanović suvlasnik i to, gle čuda, sa kim? - sa predsjednikom Žirija koji je donio ovakve odluke.
0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 24.06.2013. 10:57h

Veliki sam ljubitelj tekstova Ranka Vukovića i kao čitalac i kao urednik. Siguran sam da ubjedljiva većina čitalaca Arta dijeli moje uvjerenje. Njegovi tekstovi nerijetko izazovu kakvo blic-prisjećanje na onu čudesnu energiju osamdesetih kada smo naivno vjerovali da se svijet može promijeniti pametnim knjigama. Ipak, moram priznati da mi je njegov intimno najdraži tekst, i to „na slijepo“ – ta famozna ostavka.

Protekla nedjelja je bila i u znaku vampira (a koja nije?). Siguran sam da je Aleksandar Bečanović sada presrećan – vampirski diskurs se odomaćio i na našoj javnoj sceni. Oduvjek sam vjerovao da se iz Bečanovićevih tekstova o vampirskim filmovima ima što naučiti. Sada sam siguran u to. Mijenja se žanr. Sve više idemo ka vampirima. A zombiji su odavno tu...

Ipak, reakcija javnosti povodom najviše državne nagrade, „13. jul“ gotovo sve je zasjenila. U principu, to čak nije ni loše – polemike povodom visokih nagrada, podjela javnog mnjenja pro et contra, ne mora biti loša sama po sebi. Iz takvih javnih rasprava obično se rodi kakav novi dinamizam, neki novi kvalitet...

Ali, neki segmenti aktuelne reakcije ne mogu a da ne zasmetaju. Ako je neko dobio nagradu za književno djelo onda nemaju nikakvu relevanciju autorove izjave po novinama, ma koliko se kome sviđale ili ne, ili, ma koliko čak bile otvoreno falsifikujuće u pogledu predmeta priče. Ova vrsta reakcije liči na žal za vremenima političke podobnosti, kada se lasno znalo ko može i kada dobiti kakvu nagradu. Mada i tada je bilo iznenađenja, naprosto, ni jedan sistem nije savršen, čak ni Gvardiolin, a kamo li crnogorskih jednoumaca u bilo kojoj društvenoj oblasti. A jeste se Lakušić „namjestio“ tom izjavom o „ležećim Srbima“ u Crnoj Gori koji mogu dobiti državne nagrade. Bilo bi lijepo da kaže da li i sebe sada doživljava takvim, „ležećim Srbinom“? A ako ne, što se promijenilo u međuvremenu?

Ipak, Ilija Lakušić je ozbiljan pjesnik, među pjesnicima sa srpskim osjećanjem u Crnoj Gori svakako spada među značajnije. Opet, sama tradicija ove nagrade ne dopušta čovjeku osjećaj intelektualnog elitizma. Ne liči baš sve to na kakav spisak besmrtnika. Ako neko vjeruje da je nagrada Lakušiću promašaj, ono makar mora priznati da je bilo većih promašaja, i to ne tako davno... Na žalost, oni kojima se ne sviđa izbor žirija čak i ne govore o ovakvim stvarima. Govore o tome da je bio jedan od neznatnijih ministara kulture u Đukanovićevim vladama iz devedesetih, i to je, uglavnom, teško osporiti. I drugi nagrađeni Đukanovićev ministar kulture uz devedesetih (Čelebić) nema razloga da se gordi svojim angažmanom u politici. Ali, riječ je o jednom od značajnih crnogorskih pisaca svoje generacije, i vrlo zanimljivom i eruditnom esejisti. Koji je nagrađen za knjigu o Servantesu i evropskom romanu. To, naravno, niko ne spominje.

Ipak, najzanimljiviji je treći izbor. Ko god je toga dana čuo ime trećeg dobitnika pitao je nekoga do sebe – Ko je to. I uglavnom niko nije dobio tačan odgovor. A jeste neobično da državnu nagradu najvišeg ranga dobije čovjek za koga čak ni ljudi iz medija, tzv. kulture i slično, nemaju pojma ko je i što će tu. Na spisku dobitnika, naravno. I razložno ispitivanje se uglavnom zaustavljalo kod informacije da je profesor sa UDG. Dalje se niko nije raspitivao. Na neki neobičan, a govorljiv način, svima bi sve jasno.

Među silnim reakcijama, niko ne spominje „privatizaciju“ državne nagrade. Makar u svijetlu činjenice da su nagrađena dva ex-ministra iz Đukanovićevih vlada iz devedesetih i predavač na fakultetu čiji je Đukanović suvlasnik i to, gle čuda, sa kim? - sa predsjednikom Žirija koji je donio ovakve odluke.

U javnim reakcijama neko je spomenuo „povratak u devedesete“. Sasvim odgovarajući osjećaj. Ali, pogrešna adresa za žalbe. Devedesete u Crnoj Gori neće biti okončane sve dok ne ode Đukanović - „najveći garant duha devedesetih“ u regionu, a i šire... Uostalom, aktuelni kritičari nagrađenih su “abolirali” njihovog tadašnjeg neposrednog šefa, pa je besmisleno da po tom osnovu mrcvare selektivno, samo one koji im nisu po volji. Za sve mračno i strašno što se desilo devedesetih, i na što se nikada ne smije zaboraviti, mnogo je odgovorniji onaj koga sa ovih adresa nikad ne dovode u pitanje.

Dok završavam ovaj tekst ne mogu a da ne kažem da je za mene nesumnjiva riječ koja je obilježila ovu nedjelju – Brkica. Kakav mag. Nedostajaće mi njegova neobično iskošena prilika na dovjek istim šetačkim dnevnim rutama, na književnim večerima... Njegovi usputni, iznenadni komentari koji su bili briljantni, iako uglavnom niste znali na što se odnose. Majstor, a majstore nam, među svim ovim vampirima i zobijima, valja pamtiti...

Preporučujemo za Vas