Trideset sedam ZA, trideset pet PROTIV i šest UZDRŽANIH – ovako to počinje. Nakon oktobarskih izbora, nastalo je još jedno razočarenje u Crnoj Gori, makar kod onih koji su se nadali da će upravo tada, konačno biti smijenjena vlast. Međutim, iako se to nije desilo, jasno je bilo da su se stvari pomakle sa mrtve političke tačke, i da je ovaj saziv parlamenta, ipak, unaprijeđen. Ovdje ne mislim toliko na kvalitet, niti na neka nova lica, koliko na samu logiku demokratskog funkcionisanja uslijed nove prepraspodjele mandata. Naročito u posljednje virjeme to postaje sve uočljivije, pogotovo nakon afere „Snimak“ i predsjedničkih izbora.
Bez obzira na koaliciju koja je oformila većinu, bilo je jasno da najjača partija neće svaki subjekt moći da vuče za nos, i da ih nesmetano dovlači na svoju vodenicu kada god im za tako nešto neko od njih zatreba. Zato su na posljednoj sjednici ostali u objektivnoj manjini. Ići će to sve teže, a razlozi su prilično jednostavni. Posebno dva želim da pomenem. Prvi je to što je ekonomska situacija prilično složena, te su megalomanski zahtjevi nespojivi sa brojem onih koji konkurišu sa svojim ličnim aspiracijama. I drugi, svakome je jasno da „maratonci trče svoj posljednji krug“, zapravo, zabušavaju kako bi što više odložili završetak trke. Iako publika uporno zviždi, oni, kao igrač koji ne želi da bude zamijenjen, nervozno gleda ka klupi i u sebi razmišlja: ima li šanse da trener promjeni odluku?
Crna Gora ima dugačak put ka transformaciji svoje političke kulture, usvajanja novih vrijednosti i implementaciji evropskih standarda. Najteže od svega će biti da se eliminiše imaginarni strah od nepoznatog, koji se manifestuje kroz brojne političke floskule. Govori se o tome kako bi smjena vlasti ugrozila nacionalni interes, kako se neki ljudi ne mogu zamisliti u vlasti jer bi sve upropastili, pa do onih fantazija da niko ne može upravljati državom osim aktulenog političkog establišmenta. Na taj način građani osjećaju presiju zbog odgovornosti, ali vijeme je neumoljivo i ono pred svakim od nas postavlja nove zahtjeve i izazove, na koje život traži odgovor.
Da je parlament dobio neku novu dimenziju najbolje se vidjelo u danu kada se raspravljao o poništenju predsjedničkih izbora jer su tada neke stvari postale jasne i u praksi. Čini se da su svi ponešto shvatili. Demokratska partija socijalista je shvatila da ne smije ići u izolaciju, iako je tako nešto zaslužila, a, prije ili kasnije, joj to i sljeduje. Morala se makar u nečemu pridružiti većini, jer oni jednostavno, ne znaju drugačije.
Socijaldemokratska partija nije ostala nedosljedna. Kalkulisala je i djemično okrenula leđa svom dugogodišnjem partneru sa kojim je dijelila dobro i, naravno, zlo koje ne želi sada da spominje, pa bilo ono i u okviru njihovih 20%. Demokratski front je shvatio da politiku mora voditi na bazi realnosti i činjenica, da se mora osloboditi duhova mitske politike, a stiglo je i stidljivo izvinjenje za prošlost koje je tu i najbitnije. Socijalistička narodna partija je shvatila da se od njih mora otkloniti svaka sumnja da bi na bilo koji način mogli pomoći DPS-u. Pozitivna je shvatila da u politici nije sve idealno i da se mora žrtvovati zarad viših ciljeva, kao i da je kompromis oko nekih stvari neophodan i jedino logično rješenje. Liberalna partija je shvatila da ne treba podržavati u svemu svoje partnere iz kluba jer joj to može nanijeti političku štetu, a stranke nacionalnih manjina da je ponekad dobro za njih da ne bude uz trenutno najjaču stranku, jer je moć ionako relativna.
Ako, pak, neko od političkih subjekata ovo shvata drugačije, vjerujem da je njihovim biračima situacija prilično jasna. Sada je samo pitanje koliko je ko u svemu ovome iskren, ali se čini da prostora za kalkulaciju ima sve manje. Naprosto, ne možete više sjedjeti u vlasti i kritikovati istu, ili sa druge strane, biti opozicija i moliti Boga da se ništa ne mijenja. Ono što je valjda svima jasno jeste da je parlament Crne Gore dobio unaprijeđenu verziju samoga sebe. Kao neki novi motor, koji je zamijenio onaj konvencionalni. Taj je proizvodio mnogo dima, a imao je vazda iste performanse. Ovaj sada izgleda sve prihvatljiviji za publiku, prije svega za mentalnu higijenu ovoga naroda, a i nepredvidljiviji je u svakom slučaju.
Ekonomska situacija se usložnjava, porezi rastu, a napretka u borbi protiv korupcije nema. Ovi faktori će izgleda presudno uticati na dinamiku promjena. Što je kriza veća, paradoskasno, je ali istinito, sve je manji strah od promjena. Ljudi žele da vide nešto drugo. Promjene želi i Brisel i svi oni koji su iskreni partneri Crne Gore, a njih nesumnjivo ima mnogo. Vlada sve to sa druge strane ne želi, ali zato traži od parlamenta da im iznađe rješenja za KAP, za autoput i mnoge druge stvari koje su sami zabrljali. To tako ne ide.
Parlament treba da prihvati izazov i pokuša organizovati novu većinu, kao i da postojećoj Vladi skrati mandat. Onih koji vjeruju da ova Vlada može uspjeti, sve je manje, a jasno je da više niko ništa ne može sam. Širina naših duša će pokazati da li smo dorasli izazovu budućnosti, a siguran sam da će život, na kraju, kazniti one koji su uskih političkih shvatanja. Pečat jedne političke ere je sada u rukama parlamenta! Nadajmo se da će ga brzo staviti na ovu predugu i iscrpnu tranziciju, koje ćemo se nekada prisjećati kroz osmijeh. Svo zlo nek’ ide sa njom, vrijeme je za prekompoziciju i novu parlamentarnu većinu. Sa srećom, svima!
Bonus video:
