Hladan tuš pod Goricom. Istorijska utakmica protiv Ukrajine, umjesto još jedne, očekivane, veličanstvene pobjede, za samo 90 minuta, pretvorila se u odavno nedoživljeno sportsko razočarenje. Pokisle mase navijača, afterpijane, nikada tužnije nijesu odlazile sa Stadiona. Dobro je što jedva čekamo da se okupimo. I da se iznavijamo, izburličemo. Što opet nije dobro. Koliko god bilo rasterećujeće, izgubi se kompas. Padne koncentracija. A to protivnik kažnjava.
Nacionalna radost, ovog puta, nije mogla proći. Šta je sputalo naš izbaranike? Pa, dobili smo ih tamo, u Kijevu, prije pogodine, a sad...? Kao i u masi ranijih slučajeva, ufurana atmosfera o istorijskom i prevelikom značaju utakmice (kao da se nikada više igrati neće) presudno je okovala naše.
Ali, zašto uopšte miješati sport i istoriju? Tjah, istorijske utakmice su možda polufinala evropskih i svjetskih prvenstava, ili nekih eurokupova, ali kvalifikacionu utakmicu, jednu u nizu i koja može i ne mora odlučiti puno toga - prozivati, izvikati, promovisati kao istorijsku...stvarno, đe (nam) se nalaze uzde nacionalne euforije, bezglavog kolektivnog juriša? I svake druge samokontrole?
Neđeljama prije utakmice nalažu se vatre istorijskih presudnih najbitnijih odlučujućih 90 minuta. Rga se sa bombastičnim najavama. Naravno da se onda javnost navadi na pobjede i sve osim pobjede je nedovoljno, a igrači se prerano ufrče, dodatno zabrinu. A, to je, u ovom slučaju, i presudno.
Dodatna briga jednog fudbalera. Jer, kao po nekom svesportskom automatizmu, autsajderska pozicija je rasterećujuća, laganija. Mnogo je lakše juriti nego braniti. Dobro, vjerovatno ćemo, kao zrelo predevropsko društvo, u poznim demokratskim godinama, izvući pouke iz ubjedljivog poraza i ostatak borbe za Brazil nastaviti u dobrom i vedrom rasploženju, kontruktivnim analizama i mudrim odlukama.
Spremiti momkove da grizu protiv Poljaka. Jer, ako ćemo pošteno, da nam je neko dan nakon žrijebanja ponudio sadašnju poziciju na tabeli, tri kola prije kraja, objeručke bi prihvatili. Kako se ono veli. To budi sigurna, i ti i Branka. Stoga, grb na prsa, pamet u vugla, olovke u ruke, dobre kopačke...
Državi mamuti, preparirane zvijeri, gutaju milione budžetskih eura, održavaju se i pune prljajvim novcem, ne bi li režali na legitimne oponentne. Rotiranje ovisnih partitokratskih kadrova. Pritom serviraju bajke o održivosti korumpiranog sistema i naravno, ono što je najvažnije, ne rade svoj posao na potrebnom nivou.
Kompanije sa milionskim dugovima prema državi/budžetu ne uplaćuju zakonom predviđene obaveze. I tako uskraćuju državu za desetine miliona eura. Znamo li, imalo li predstavu, koliko je to novca i šta se sve može učinjeti s tim parama.
Koliko gorućih infrastrukturnih problema riješiti. A? Savjet RTCG predložio je mediji koji kontroliše i kreira za priznanje zbog fer izbornog izvještavanja, a direktor firme bi napunio noga neke goste izbornih debata. Nezabilježeno.
Web psići nanjušili su svježu krv sa odrane čapre okorelog jednoumnog džukca. Saćeran u sami ćošak, brojao je posljednje sekunde. Predpostavlja se da je njegova digitalna nosina savršenija je od ljucke čak 8 puta. Ali nije pomagalo. No, bacio se kamen. Strkli su. Yo!!
reklame: Dvije regionalne reklame ostavljaju mali, ali respektabilan dio naše javnosti, opravdano zabezeknutim. Maksimalni sladoled u rukama popfolk dive, poznate umnogome i zbog bezobraznog videa, fenomenalno pothranjuje muški stereotip o važnosti mega veličine za uspjeh balkanske individue.
I isto tako, nekoliko ženskih stereotipa. No, sladoled kao ljetnja institucija ipak nije mjesto za poruke tog tipa. Ni za bilo koje muškožensko pogledivanje. Stvarno. Mame su pošle u fabriku i provjerile da su paštete u limeneci potpuno bezbjedne. Proces proizvodnje odobrile mame. Bravo.
Bonus video:
