Svi veliki gradovi imaju i velike istorije, ali sve je uzalud, ako nemaju svoje (velike) pisce. A Istanbul ga ima. Orhan Pamuk je pisac koji je u dobrom dijelu svijeta uticao na priličnu promjenu stereotipnog gledanja na ovaj veličanstveni grad.
U većem dijelu crnogorske istorije to je bio naš Brisel. Mnogo duže od Beograda, Venecije, Rima, Moskve... Otuda bi, valjda, trebalo da imamo poseban sluh za događaje iz Istanbula, posebno kada oni nose neka lijepa značenja, od kojih bi se odista imalo što naučiti...
Grad-palimpsest. Grad slojeva koji izbijaju jedan iz drugog.
Postoji lijepa legenda o osnivačima drevne helenske kolonije Bizanta – a to je mjesto gdje će kasnije rimski car Konstantin Veliki podići grad - po kojoj im je, u proročištu, a to je bila institucija do koje su drevni Grci izuzetno držali – kazano: „Podignite grad preko puta slijepaca“. Kako je sa druge, maloazijekse strane već postojala helenska naseobina, osnivači Bizanta su shvatili da su to slijepci – jer su previdjeli tako lijepo mjesto za grad.
Ostalo je – istorija. Novi, Drugi Rim: Konstantinopolis. Grad koji će zasjeniti sve dotadašnje gradove. Sjaj i raskoš kakva nije viđena. Ali, takav usud imao je i drugu stranu – nikada nijedan grad nije očerupan i opljačkan, tako sistematski i surovo kao Konstantinopolj. I to od – hrišćana. U vrijeme Latinskog carstva – kada su zapadni krstaši osvojili Carigrad (eto, i tada je politika bila kurva, pošli su da „oslobode“ Jerusalim, a osvojili prijestonicu Romejskog carstva), od 1204. do 1262. Svaki lijep kamen, skulptura, svakla vrijednost je odnesena, uglavnom u Veneciju. Tako su i slavni Konji svetog Marka stigli u grad kanala i lukavih duždeva.
Nakon što su Paleolozi dokrajčili Latinsko carstvo, očerupani grad se nikada nije oporavio. Vizantija Paleologa, i pored značajnog razvoja misli, i pored transfera znanja na Zapad koji će direktno uticati na razvoj duha Renesanse, nije bila ni sjenka nekadašnje Romejske imperije.
Pad Carigrada iz 1453. (Sumrak Vizantije Ivana Đurića, nezaboravna knjiga koja dočarava taj istorijski trenutak) je kraj jedne velike priče, ali i početak nove, takođe velike priče.
Danas je taj grad, sa novim imenom Istanbul, najveći evropski (i balkanski) grad. Prijatelj iz Istanbula me uvjerava da grad ima preko 17 miliona ljudi. Od kojih je značajan dio balkanskog – grčkog, slovenskog ili albanskog – porijekla.
Taj novi Istanbul, evropski megalopolis je čudesan grad, grad sa više desetina univerziteta, sa ogromnom studentskom populacijom, grad u kome su knjižare uvijek pune ljudi, što je na autora ovoga teksta ostravilo posebno lijep utisak.
Pamukova priča o Istanbulu uvijek je u znaku „privatnosti“. Zato onakve priče, zato onako uzbudljiva monografija o svom gradu, zato Muzej nevinosti na Taksimu, središnjem dijelu grada koji je ovih dana bio apsolutno u centru medijske pažnje cijelog svijeta.
Sticaj okolnosti (sasvim privatnih) doveo je potpisnika ovoga teksta u srijedu u Istanbul. Taksim je bio blokiran i nedostupan za turiste, premda je u medijima dominirala informacija da se Taksim „raščišćava“. Uprkos „kontramitingu“ provladinih snaga (moram priznati da sam se odmah naježio, prisjetivši se beogradskoh „kontramitinga“ iz Slobinog doba), u dobrom dijelu turskih medija vrlo je vidljiva simpatija za demonstrante i njihove zahtjeve.
U jednim novinama dominirala je slika popularnog glumačkog para (Sulejman Veličanstveni i Šeherezada) kako, sa maramicama preko nosa i usta, držeći se za ruke, bježe zajedno sa ostalim demonstranitima pred vodenim topovima turske policije. Ali, glavna slika bili su – ujedinjeni navijači. Moćno svjedočanstvo društvenog konsenzusa. Zagrljeni, u dresovima svojih timova, slikali su se navijači Galatasaraja, Fenerbahčea, Bešiktaša i Trabzonspora.
Pokušao sam da zamislim konsenzus koji bi u Crnoj Gori na iste proteste izveo navijače Budućnosti, Čelika, Sutjeske i Zete, recimo... Ah, odmah sam odustao. Ovih je dana Taksim pretvoren u trijumf igre, mjesto duhovite subverzije. Autoritarni političari se nikada ne snalaze u takvom kontekstu. Samo djeluju još smješnije i nepotrebnije...
A, kao omaž svom velikom piscu, na Taksimu je nikao još jedan muzej. Ali ne nevinosti, već revolucije. Iako su muzeji, u principu, mjesto na kojem revolucije samo mogu da umru, ovaj muzej djeluje malo drugačije. Više je, u duhu sjajnog Pamukovog teksta koji su Vijesti juče prenijele, mjesto na kom se čuvaju sjećanja... O pobuni, o solidarnosti i privatnosti... Koju ne date nikome. Za početak je i to dovoljno.
Probajte takav muzej da zamislite u svom gradu. Što bi sve tamo bilo? To će vam dati najbolji odgovor o Vama, o svima nama danas i ovdje.
Bonus video:
