OTPOR

Gadna navika

Da je kojim slučajem Tolstoj, umjesto “Ane Karenjine”, napisao “Anu Kolarević”, vjerovatno bi prva rečenica glasila nešto kao - sve demokratske zemlje sretne su na svoj način, a sve nedemokratske zemlje nesretne su na isti način
8 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 03.06.2013. 11:59h

Broj uhapšenih kolega Mila Đukanovića ubrzano se povećava. Već poznatom zatvoreničkom tandemu bivšeg premijera Hrvatske Iva Sanadera i bivše premijerke Ukrajine Julije Timošenko, iza rešetaka se ovih dana pridružio i bivši premijer Gruzije Vano Merabišvili. Uhapšen je zbog zloupotrebe državnih resursa u susret parlamentarnim izborima koji su, kao i u Crnoj Gori, održani u oktobru prošle godine. Radi se o malverzacijama koje su obavljene preko gruzijskih državnih institucija, a tiču se isplata partijskim aktivistima.

Čak se u ovom kriminalnom političkom poduhvatu kao ključni element pominje i Zavod za zapošljavanje!

Kako sve to poznato zvuči. Da je kojim slučajem Tolstoj, umjesto “Ane Karenjine”, napisao “Anu Kolarević”, vjerovatno bi prva rečenica glasila nešto kao - sve demokratske zemlje sretne su na svoj način, a sve nedemokratske zemlje nesretne su na isti način. To je zbog toga što se u demokratijama vlada u skladu sa prioritetima građana, koji se, po prirodi stvari, razlikuju od zemlje do zemlje. Sa druge strane, svi mafijaški post-komunistički režimi opstaju na identičan način. Biblija svih vlastodržačkih mafija ima samo jednu zapovjest: održi se na vlasti po svaku cijenu - cilj opravdava sredstva. Znamo što je u Crnoj Gori podrazumijevalo to plagiranje Makijavelija. Ne bi me čudilo da zloglasni savjetnik prinčeva u mugoševskoj Podgorici dobije ulicu, a da u Porto Montenegru režimska kamarila prigodnom paradom sopstvene bahatosti proslavi 500 godina od objavljivanja njegovog “Vladaoca”.

Kao rezultat makijavelističkog djelovanja Demokratske partije socijalista i njenih javnih i tajnih političkih satelita, danas crnogorsko društvo ostaje uskraćeno za najosnovnije tekovine pravne države. Kredibilitet državnih institucija je politikom partijske podobnosti i negativne selekcije do temelja urušen. Elementarni softver ovog režima je da se ugledni crnogorski građani i građanke od strane državnih i paradržavnih organa progone kao neprijatelji. Prekršajno se kažnjavaju poljupci i plakati.

Naknadno se izmišljaju i podmeću nezakonitosti kako bi se zatrle iskre pravedničkog gnijeva i osujetili sve jači talasi bunta.

Sve to, međutim, liči na poteze očajnika koji, koliko god da su još uvijek opasni, ipak su na izmaku političkih snaga. Tri puta sam zaspao dok sam do kraja pročitao nedavni intervju Mila Đukanovića u jednom režimskom vulgaroidu. Sama njegova dužina pokazuje koliko je Đukanović morao da priča da u suštini ne bi rekao ništa. Kao kockar koji gubi, pa neprestano mora da povećava ulog da bi vratio izgubljeno, tako se i Đukanovićeva obećanja aritmetički umnožavaju jer ne može da ispuni niti jedno.

U isto vrijeme, a to je signal kraha kontrole kod svih autoritarnih lidera, nepovjerenje u bliske političke saradnike, kao i u sopstveno okruženje, se eksponencijalno uvećava. Zdravi psihološki prostor se sužava, a iza svakog ugla vrebaju moguće prijetnje. Đukanović je na primjer uputio politički oštrije riječi čelnicima sopstvenog dugogodišnjeg koalicionog partnera Socijaldemokratske partije nego čelnicima opozicije.

Posebnu surovost je ispoljio i prema bivšem premijeru Igoru Lukšiću kojega je prije dvije godine kovao u zvijezde i nazivao neugasivom nadom moderne i evropske Crne Gore, donosiocem “novog kvaliteta života". Sada je, međutim, ono što je radila bivša vlada, po Đukanoviću, “državni zločin”. Kao da je u to vrijeme bio opozicionar, a ne lutkar koji je sve konce odluka u toj vladi držao u svojim rukama. O čemu se ovdje zapravo radi? Đukanović je pred oktobarske parlamentarne izbore, koji su, kako dokazuju snimci sa sjednica ključnih organa DPS-a, bili pokradeni, pa treba hitno tražiti i poništavanje njihovih rezultata, izjavio da je bivši predsjednik Savezne republike Jugoslavije Vojislav Koštunica imao određenu “gadnu naviku”. Za postojanje Koštuničine "gadne navike" nije ponudio nikakve dokaze, ali je mnogo puta iskazanim odnosom prema svojim saradnicima, izvan svake sumnje, potvrdio postojanje svoje, sličnog tipa.

Ta navika (o kojoj svjedoči i Momir Bulatović u knjizi “Pravila ćutanja”) je da za neuspjehe, nerad, nevolje i nezakonitosti optuži druge, a da sopstvenu poziciju drži čistom od svih propusta, grešaka, promašaja i kršenja zakona. Njena funkcija je da pred crnogorskom i međunarodnom javnošću izgradi imidž nepogrešivog i umnog državnika koji, eto, ne može da sprovede svoje naume (koji su inače brililjantni) zbog intelektualnih ograničenja, nesposobnosti, pa i moralne devijantnosti, svojih saradnika.

Na ovaj način, oličavajući vlastodržački makijavelizam, Đukanović već decenijama gradi svoju tobožnju harizmu. Imaju li dovoljno (preostalog) ljudskog dostojanstva pojedini insajderi, bivši i sadašnji saradnici, koji trpe njegove ucjene i šikaniranja, da tzv. harizmu jednom za svagda raskrinkaju kao veliku prevaru?

Izgleda da taj dan nije daleko. Još koji “listing ” ili “snimak” (audio ili youtube varijanta), i, slikovito govoreći, na konju smo demokratizacije. S tim što će hrabri istinoljupci galopirati prema slobodi, a ostali, u suprotnom smjeru, pod pratnjom, prema Spužu.