Jedan bauk kruži europskom Crnom Gorom – bauk nezaposlenosti. Nema novih radnih mjesta, a preostalim trudbenicima prijeti tehnološki višak. Dok su drugi rušili zid – mi smo srušili radničku klasu i fabrike kao njeno utočište. Nova razvojna filosofija DPS-a nije mogla da otpočne dok se ne ponište svekolike tekovine modernizacije, socijalističke revolucije i izgradnje. Čemu fabrike, radnici, inžinjeri, kulturna nadgradnja i humanisti raznih pravaca i smjerova.
Sreća pa su ostala brda u kojima su nekad živjeli Crnogorci. Pošto nivo razvoja proizvodnih snaga određuje oblik društvenog uređenja, valjalo je vratiti stvari u pređašnje stanje. Obnova plemenskog društva mogla je da otpočne. Predmodernu materijalnu osnovu tj. brda trebalo je samo dovesti u sklad sa duhovnom nadgradnjom, idealom samonikle palanačke (etnocentričke) homogenizacije, plemenskim običajima, mehkim suglasnicima...
Umjesto mogućeg preobražaja kulturnog polja i nastavka modernizacije - mladi, lijepi i pošteni udariše k obnovi plemensko-palanačkog, etnocentričkog rahatluka, ’đe plivaju ka’ riba u vodi. Nijesu majstori da naprave bure, ali su svemu drugome naredni. Plemensko-palanački ili patrijarhalni zloduh nije mogao a da, sa svoje strane, ne podrži i pripomogne sve što je upravo najkonzervativnije, što unaprijed nagoveštava kontraindikativni slom obećanog napredovanja. Napredovanja k Evropi do koje mu je stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Rodonačelnički duh se Evrope latio samo da bi joj se narugao i najposlije izigrao.
Uviđajući – možda i podsvjesno – prirodu ovog protivrječnog i nemogućeg poduhvata, nije čudo što su izrugivanje, šegačenje i sprdnja postali utemeljujući odnosi DPS-ovske „državotvorne“ priče. U takvom „šaljivom“ društvu, jedino poslušni mogu dobro da prođu, dok su same društvene vrijednosti nužno preinačene i poništene. (Kad DPS-ovce uhvatiš u krađi oni odgovaraju da oni to rade transparentno - za razliku od drugih – koji se plaše Zakona).
Zbogom Sveto - rastanak nam nije mio
Naposljetku, među drugijema, tehnološki višak slijedi i partijskim ideolozima. Ukidaju se “mislioci i teoretičari” srećne budućnosti. Kako svoje interese prikazati kao opšte nije više partijska briga. Armija poslušnih glasača regrutuje se na način kako to pokazuju audio i stenografski zapisi radnih dogovora DPS-a. Tu više nema potrebe za kumrovačkim pitomcima ili latinskim citatima. Na idejnom frontu prazno je mjesto tamo ’đe su se uzdizale perjanice i stjegonoše poput S.M. i N.K. I pored nesumnjive posvećenosti, izobraženosti i bezuslovne spremnosti da opslužuju sve vrste okruglih stolova: od švedskih do istorijskih, lingvističkih, teoloških i, razumije se, naučnih. Pravi majstori dogmatičke simulacije svih znanstvenih rodova i diskursa. Obučeni da kvaziracionalno razglabaju o bilo kojoj političkoj besmislici, prinuđeni su napokon da prihvate ulogu dvorske lude na partijskim posijelima ili logorejičnog piskarala patriotskih porno sadržaja. Migo je za njih institucija.
Suvišak ideologa i doušnika svakako spada u najmanju štetu i gubitak: tek opomena je podobnima - da šteta kad krene ne bira.
Migova vremena
Propast titoističke ideologijske svijesti ostavio je nenačet i sačuvan duh subordinacije – poslušnosti prema gore i sabijanja prema dolje. Poistovjećivanje sa “očinskim” likom novog vođe imalo je više nego dobru strukturu dočeka u naslijeđenoj partijskoj nomenklaturi. Mladi vođa i predsjednik mogao je da odvažno nastupi po utabanoj stazi, preuzme upražnjeno mjesto i dužnost. Njegovim poslušnicima nije više od preše nikakva ideologija. Na gotovs: kakav god bio sadržaj, inovacija ili “vizija”, kojima se neumorno podaje nepogrešivi vođa - sustopice ga prate, bez ostatka identifikuju i predaju implementaciji.
Našim školovanim ideolozima nije ni na kraj pameti da poistovjećenje „državotvorne koalicije“ sa praotačkim i „očinskim“ likom vođe, dešifruju kao socijalnu patologiju. Ubuduće nema više zvanične doktrine samo prazni nalog potčinjvanja i isključivanja neposlušnih. Pogubni učinak takve doktrine bez doktrine, ideje bez svojstava, koja više nikog ne zanima, prije ili kasnije stiže u sve pore društva. „Ukratko, doktrina na vlasti je pravoverno ništa, nihilizam (volje za moć?) koji, sada, može da bude sve i, naročito, sve najgore…” (Milorad Belančić).
Jedan od junaka ove priče je naravno i ministar Migo: ministar ali i partijac iz dna duše – pismen uslovno rečeno ali po zadatku naučnik, obrazovan i kulturan. Operativac glasonosac, donosi glasove, zapošljava, penzioniše i promoviše, opošljava, ali ne širi neku priču. Njegovi fanovi odazivaju se solarno i na izravnu nadoknadu – ništa na obećanje. (Ukinut je, rekosmo li, pojam svijetle budućnosti). Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto. „Nacionalni interes“ je (posljednja) sveta riječ pred kojom se drhti. I kojom se obaraju i tuku neprijatelji partije, države i Miga. Pa sad progovori, ako ti basta: Migo je nauka, kultura, obrazovanje, pismenost i nacionalni interes. U evropskoj Crnoj Gori.
Bonus video:
