otpor

Ne ukradi!

Najlogičnije rješenje za suštinsku nelegitimnost izbornog procesa je bojkot izbora. Međutim, bojkot ne može biti uspješan ako nije potpun tj. ako ga ne bojkotuju svi relevantni politički činioci na opozicionoj sceni, iz partijske i iz vanpartijske priče
0 komentar(a)
Ažurirano: 12.03.2012. 11:25h

Aktivistkinja FEMEN-a Oksana Šačko je na svojim golim grudima napisala “kradem za Putina” i simbolično pokušala da “ukrade” glasačku kutiju u koju je nepunih pola sata ranije svoj glasački listić ubacio Vladimir Putin.

U Crnoj Gori danas nema prevelike potrebe da iko skida majcu niti da “krade” glasačke kutije. Sve se već jasno vidi i bez svlačenja. Jer na čelu, a kamoli na nekom skrivenom dijelu tijela, onih koji upravljaju državnim institucijama i sa njima povezanim preduzećima odavno već stoji napisano “kradem za Đukanovića”. Svaki postupak i odluka tih institucija se sprovodi pod pomenutim sloganom. I zapošljavanje i otpuštanje, i napredovanje i nazadovanje, i rad i nerad. Sve pod znakom korupcije i krađe.

Upravo zbog toga su u ovom trenutku u Crnoj Gori izbori na bilo kom nivou u suštinskom smislu besmisleni. Na njima se, pod uslovima koje je oblikovala dvadesetogodišnja DPSovska čizma, pod muzičkom numerom “kradem za Đukanovića”, odvija jedna farsična komedija. Ili, možda tragedija, jer se pod maskom demokratije učvršćuje diktatura.

Demokratska retorika i transparentne tehničke procedure na dan izbora služe samo za zamajavanje međunarodnih posmatrača jer su izbori “pokradeni” mnogo prije njihovog održavanja. I posmatračima je naravno poznat ovaj specifikum našeg ropstva, ali ih on previše ne uznemirava jer im je uostalom lakše da zadovolje geopolitičke interese svojih država sa korumpiranim političkim elitama nego sa slobodnim ljudima. Zbog toga oni i proglašavaju naše izbore “slobodnim i demokratskim”, a nama ostavljaju da dokažemo da nisu. I u tom dokazivanju traže političku dosljednost. Ne mogu se naime izbori proglasiti “pokradenim” i sponzorisanim od strane mafije, a onda prihvatati njihove tekovine i projektovani izborni rezultat.

Najlogičnije rješenje za suštinsku nelegitimnost izbornog procesa je bojkot izbora. Međutim, bojkot ne može biti uspješan ako nije potpun tj. ako ga ne bojkotuju svi relevantni politički činioci na opozicionoj sceni, iz partijske i iz vanpartijske priče. Zbog toga danas i postoji na političkom terenu inicijativa za formiranje Savjeta za demokratizaciju koji bi objedinio sve navedene aktere i uspostavio zajedničku platformu djelovanja. To je upravo ona “kredibilna” alternativa o čijem nepostojanju konstantno govore inostrane diplomate, koristeći to kao izgovor za dalju podršku njihovih vlada DPS-SDP strukturama. Tu alternativu, da bi zbilja bila “kredibilna”, ne može ponuditi nijedna opoziciona partija samostalno jer ona mora predstavljati objedinjenu snagu većine crnogorskih građana svih nacija i vjeroispovjesti. Ona mora prevazići referendumsku podjelu i biti od povjerenja za sve koji žele da žive u pravičnoj i prosperitetnoj Crnoj Gori. Drugim riječima, to može samo jedna nadstranačka unija.

Sa druge strane, vladajuća koalicija fingira previranje da bi se stekao dojam da i ona u sebi tobože gaji snage i za reformsku varijantu. Ima čak i nekih koji zadržavaju dah sve očekujući da DPS napusti SDP ili da SDP napusti DPS ili da dio DPS-a napusti dio SDP-a i sve tako nadugačko i ukrug. Isti ti su prošle godine u ovo vrijeme “željeli da vjeruju” da takozvani premijer Igor Lukšić može da uspostavi vladavinu prava. Onako kako je Lukšić uspostavio vladavinu prava, tako će i Ranko Krivokapić odustati od saradnje sa Milom Đukanovićem i obratno. Sve njihove igre su unaprijed dogovorene. Već godinama DPS živi na kreditu SDP-a u međunarodnoj zajednici, a SDP na teret DPS-a na domaćem terenu. Tako će biti i ubuduće. Taj interesni konglomerat može samo pasti u paketu. I to u paketu koji će pripremiti veliki građanski protesti koji nam predstoje u narednim mjesecima.

Nikada ranije u Crnoj Gori nije postojala ovakva sinergija progresivnih, građanskih snaga usmjerenih na temeljite političke promjene. Toga se režimska koalicija najviše plaši pa će se u periodu koji slijedi na pojačanom sinhronizovanom udaru naći nosioci i kreatori ove sinergije. Tu posebno mislim na aktiviste nevladinog, studentskog i sindikalnog sektora, kao i nezavisnih medija. Mučki napad na novinarku Oliveru Lakić potvrđuje ovakvo režimsko opredjeljenje. To, naravno, neće pokolebati nijednog iskrenog i autentičnog borca za konačno slobodnu Crnu Goru, a ubrzaće diskreditaciju režima u očima međunarodne zajednice. Kršenje osnovnih etičkih postulata, kao što je “ne ukradi”, uvijek dođe na naplatu. I psihološki i politički.