STAV

Majke ubijaju djecu

Krajnje je vrijeme da se prepozna ovaj ženski vapaj i alarm
114 pregleda 6 komentar(a)
bebe, Foto: Shutterstock
bebe, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 30.01.2019. 08:00h

Oglasila se medijska scena senzacionalizmom oko još jednog ubistva djeteta u Crnoj Gori. Oglasili su se neimenovani psihijatriski stručnjaci još jednom analizom o bolesnom stanju kada žena ubija dijete. Oglasila se i nevladina organizacija nemuštom izjavom da im nije prijavljeno nasilje nad majkom. „Pošteno“ građanstvo se „užasava“ i voajerski (kao uvijek) traga za detaljima (kupuju se i prate mediji). Institucije navodno rade svoj posao, ćuteći. Ili je „strašno, strašno“ ili je ćutanje. Sve emocionalno i površno i bez svijesti o društvenoj odgovornosti. I to bi bilo to u vezi te pojave. Hoće se svesti na personalni i lični problem, a da se odgovornost koja je definisana politikama za ženska i dječija prava i institucije ne dodirnu, ni društvo. Ostajemo svi u ovoj državi na ozbiljnoj kušnji po pitanju vlastite ljudskosti, svakodnevno.

Krajnje je vrijeme da se prepozna ovaj ženski vapaj i alarm. Ozbiljna je situacija koja ne dozvoljava užasavanje, moralizovanje ni personalno dijagnostikovanje. Majke ubijaju djecu i to je poznata pojava od nastanka ljudske zajednice pa je jasno da postoji takva mogućnost kod svih ljudi i u svim društvima i vremenima. Ono što se takođe zna je da društveni kontekst pomaže i omogućava ovu pojavu. Logika ubistava vezana je uglavnom za ubjeđenja zajednice i nasilje koje trpe žene, što naravno ne umanjuje odgovornost žene, ali upire prst na zajednicu u kojoj se to dešava. Kakav je status žena u društvu u kojoj je ova pojava učestala? Kakva je politička i društvena svijest u toj zajednici? Kako se to slaže sa evropskim putem vladajuće koalicije i izvještajima o napretku politika rodne ravnopravnosti i ekonomskog blagostanja? Kontekst je definisan - profesionalna ubistva čiji su počinitelji neuhvatljivi, žene koje priznaju ubistva vlastite djece i institucije koje u izvještajima za poglavlja Evropske unije - napreduju. Siromaštvo i beznađe, nemoral i korupcija, muška dominacija a žene su najjeftinija potrošna roba u državi „čojstva i junaštva“.

Pojava je ozbiljna. Uzroci pojave se moraju ozbiljno analizirati. Pod kojim i u kakvim uslovima se rađaju djeca? Sa kojim razlozima u Crnoj Gori žene ubijaju svoju djecu? Čija je odgovornost kad maloljetnice imaju djecu i žive u vanbračnim zajednicama? Ko pruža pomoć i ko vrši kontrolu? Kako se agresija stvara i usmjerava? Nadam se da ni jedna odrasla osoba, na grbači državnog budžeta koja ovo pročita neće imati obraza da kaže - porodica. A ako kaže „porodica“ to znači da je se ne tiče ova tragedija koja nikako nije samo lična i porodična nego značajno i društvena. U ovako maloj zajednici, u ovako siromašnim mjestima u kojima svako o svakome zna, prestrašno je „dići kamen“ na žrtvu/zločinku a ne protresti „vlastito kamenje“ odgovorne institucije i vlastito činjenje. Strašno je ubjeđenje da je na žrtvi odgovornost da se izbori za svoja prava. Strašno je ne osjećati makar moralnu odgovornost što ste dio te zajednice. Strašno zvuči rečenica - nije tražena pomoć institucija tamo gdje je institucija jedina nada i gdje je zbog nečinjenja nekoliko ljudi doživotno osuđeno na patnju i beznađe.

Znam da će neki ljudi o ovome progovoriti, znam da mnogi saosjećaju, znam da su primitivni patrijarhalni mrak i zloupotreba ljudi logični u „zarobljenoj državi“ i da je teško suprotstaviti se, ali ne vjerujem da je „pustiti niz rijeku“ dobar izbor. Svako ko pročita ovaj tekst treba uzeti u obzir da smo ranjiva ljudska bića i da država ima obavezu da nam omogući bezbjedan život, da nas zaštiti, ponekad i od nas samih, za to posjeduje sva raspoloživa sredstva, u pitanju je samo politička volja.

Autorka je aktivistkinja Anime