IN MEMORIAM: Vladimir Crvenko

Svjedok epohe

Crvenko nije bio samo fotoreporter, jedan od rijetkih profesionalaca koji nijesu povlađivali trendovima i zamamnim ponudama tabloida. Bio je fantasta, boem, prijatelj na koga se uvijek može računati, treći mag koji je okovao noviju istoriju objektivom, uz Vicana Vicanovića i Tomislava Peterneka
164 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 30.04.2013. 19:52h

Jedna je knjiga nenapisana. Fotografije koje svjedoče o čitavoj epohi, raspadu Jugoslavije, grozotama rata i izbjeglištva, stvaranju nezavisne Crne Gore, ljudima neobičnim, ostale su nerazvijene u kutijama punim zamršene celuloidne trake, koje je Vlado Crvenko povremeno pregledao, milovao pogledom negative, ne uspijevajući da se odluči što da prepusti valjcima ofsetne mašine i sudu javnosti.

Ubjeđivali smo ga da, kao treći mag koji je okovao noviju istoriju objektivom, uz Vicana Vicanovića i Tomislava Peterneka, zaslužuje monografiju, najmanju potvrdu da mu je mjesto među velikanima fotografije na ovim prostorima. Velikanima koji su svjedočili neumitno, jer foto šop je kasnije izmišljen i on ga je iskreno prezirao. Onako je kako je, nema tu uljepšavanja.

Na digitalnu kameru pristao je prije nekoliko godina, kada mu je buran zivot i neumorni posao ispostavio račun između dva reporterska zadatka, dva udara u sekundi - srčani i moždani. Preživio je, kao medicinski fenomen, ustao uz pomoć štapa i digitalcem nastavio da slika za svoju dušu, i za “Vijesti”, šaljuci ponekad fotografiju i tako obavijest da je još sa nama.

Vlado Crvenko nije bio samo fotoreporter, jedan od rijetkih profesionalaca koji nijesu povlađivali trendovima i zamamnim ponudama tabloida. Bio je fantasta, boem, prijatelj na koga se uvijek može računati, spreman na šalu i uvijek namjeran da oprosti čak i onima koji su njemu i porodici priredili lične drame. Sin tromotorca sa Gologa otoka i sinovac čovjeka koji je zbog ideologije robijao 33 godine, komandantu logora sasuo je u lice: Lažete, mučili ste ljude! Nekoliko mjeseci kasnije sjedjeli su zajedno i pili kafu. Što da mu radim, ovako starom, neka ga sa svojim demonima - objašnjavao je.

Zajedničke beogradske dane u “Pobjedi”, zamijenili smo novom avanturom u “Vijestima”. Na naslovnici prvog broja “Vijesti” objavili smo karikaturu Koraksića, lica tada aktuelnih političara kako čitaju novi dnevni list. Narednog dana pojavio se Vlado sa fotografijom na kojoj su, uistinu, isti ti likovi, u istom poretku čitali taj prvi broj.

Bila je to naslovnica drugog broja. Nikada nije otkrio kako su svi pristali da mu poziraju i vjerovatno da to niko drugi nije mogao da uradi. Ostaje tajna kako se našao u malom avionu da zabilježi usnulog Đukanovića i Marovića koji bojažljivo gleda kroz prozor, kako se obreo u drugom avionu gdje se prvi haški optuženik iz Crne Gore oprašta sa familijom...

Bio je gdje je trebalo, i dalje nije objašnjavao. Ne vjerujem baš u nebesku redakciju, osim kao metaforu, ali saznanje da se vedri lik i razbarušena kosa, uz salvu pošalica više neće pojaviti među nama, tjera me na razmišljanje o tome da univerzalni novinarski kod “deadline” ne znači samo da je istekao rok. Zbogom dragi prijatelju.

Tvoj,

Slavoljub Šćekić

Preporučujemo za Vas